“Žene – Ne možeš sa njima, ali ne možeš ni bez njih!”, zapisao je filozof, teolog i književnik Erazmo Roterdamski.
Psihijatar i psihoanalitičar Sigmund Frojd je “priznao”:
“Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar da odgovorim, uprkos mom tridesetogodišnjem istraživanju ženske duše glasi: Šta žena hoće?”
Pripadnice ljepšeg pola su oduvijek bile inspiracija muškarcima, izazivale su pažnju i budile znatiželju, ali su, čini se, i dalje umnogome ostale nedokučive. Tajanstvene. Ponekad se za njih kaže da su zapravo “jači pol”, a ako i nije tako, na forumima se na duhovit način “ispreda” priča zašto je bolje biti žena.
Dame u prosjeku imaju duži vijek, manje su “kilave” od muškaraca, lakše se bore sa virusima, promajom, umorom. Dok pričaju, mogu da rade više stvari u isto vrijeme, a da ne izgube fokus sa suštine.
Muškarci njima otvaraju vrata, a ne obrnuto. Imaju PMS kao izgovor za loše raspoloženje / glavobolju / “maltretiranje” partnera.
Ženske suze su u redu, muške se pripisuju kilavcima. Uvijek je bolje biti “tatina ćerka”, nego “mamin sin”.
Muškarci kleče pred ženama kada ih prose, a ne obrnuto. Kad su na sastanku sa dosadnim frajerom, uvijek mogu da se zadrže u toaletu “popravljajući šminku” i da odu ranije – “jer ih boli glava”.
Nije im potreban novi, brz auto da bi se obradovale. Isti efekat ostvaruju nove cipele.
Djevojke mogu da se grle sa drugaricama, spavaju u istom krevetu i javno pokazuju ljubav, a niko neće pomisliti da su homoseksualne orijentacije.
Žene znaju da li su nekom majke i bez DNK analize.
Uvijek mogu da iskoriste šarm da bi se progurale preko reda ili izbjegle plaćanje kazne za brzu vožnju.
