BiH je, izgleda, izgubila sve kočnice kad je riječ o uvozu hrane, pa je iz godine u godinu na našim trpezama sve više stranog mesa, mlijeka, voća i povrća, slatkiša, vode.
Uglavnom zbog navike potrošača da zaobilaze ono što je proizvedeno u BiH, za tek nešto više od pola decenije procenat hrane iz uvoza je sa 65 skočio na čak 80 odsto.
Uvoz voća i povrća je u ovom kratkom periodu porastao upola, mesa za duplo, žitarica za čak tri puta…
Ovo, naravno, ne znači da nam se apetit preko noći otvorio, pa smo počeli više da jedemo. Naprotiv, standard većine građana pada li, pada, što se, logično, odražava i na obim potrošnje, tako da odstupanja u količini pojedene hrane godišnje nikako ne mogu da budu značajna.
Povećanje količine i uvozne vrijednosti prehrambenih proizvoda u prvom redu su posljedica činjenice da u sve većoj mjeri kupujemo stranu robu. Da li zato što su jeftinije, ukusnije, ljepše pakovane ili bolje izreklamirane, vrag bi ga znao.
A možda i zbog svega ovoga pomalo… A možda i ni zbog čega ovog…
Jer, kako objasniti činjenicu da godišnje popijemo milione i milione maraka negazirane vode iz uvoza, a riječ je o proizvodu koji, bez obzira na to da li je domaće ili strane proizvodnje, ima približnu cijenu i slično pakovanje, a gotovo je identičnog okusa. Opet, većini građana ruka nekako mehanički leti za onom uvoznom, iako rijetki među njima mogu objasniti zašto. Jer, negazirana voda je, brate, samo voda – tečnost bez okusa, boje i mirisa.
Tu su i strano meso, voće i povrće, koji nimalo nisu ukusniji od identičnih proizvoda iz BiH, štaviše. Jedan od razloga njihove sve veće potrošnje kod nas svakako može da bude nešto niža cijena uz koju, međutim, ide i lošiji kvalitet, pa ko voli nek’ izvoli.
Biće da je mnogim našim građanima jednostavno bitno da kući iz marketa donesu nešto što je proizvedeno van granica ove države. Vjerovatno po principu – čim je tuđe, odmah je i slađe.
