DANI(J)EL SIMIĆ: ČUDNE DRAŽI, MALE BIJELE LAŽI

Ljudima koji od 2012. naprasno ističu taj motiv, to neće smetati da danas, 31.05.2019. u središtu Potkozarja opet organizuju manifestaciju po imenu „Dan bijelih traka“.

Cilj ove netačne teze, jeste da se srpski narod, koji je po broju pripadnika najveća žrtva nacističko-ustaškog rasizma i eugeničkog pristupa čovječanstvu, te najgorljiviji borac protiv Trećeg rajha u porobljenoj Evropi, oglasi za nasljednika takve ideologije i prakse. Prosto zgodno zvuči prilikom plasiranja takve vijesti efbihovskim i svjetskim medijima. Nema veze što nije istina.

BIJELA TRAKAVICA

Tu namjeru je i otvoreno, baš paralelom sa nacistima, danas javno ponovio uvodničar Edin Ramulić, a istrajavanje na tome je krajnje opasno.

Pogubno. Uvredljivo. Maligno. Ratnohuškački. Nedrugarski. Nečovječno. Neiskreno.

Osim što izaziva nacionalnu i vjersku mržnju (zabranjeno Ustavom) gdje za njom nema ni razloga, ni potrebe; istrajavanje na nedokazivim, pa samim tim i lažnim motivima, izazvaće sasvim suprotan efekat kod srpskog stanovništva, koje će onda po automatizmu i sve ostale podatke koje oni iznose, posmatrati kao apriorno lažne. Uračunate da ostvare politički cilj.

Možda se nekom iz inicijative „Jer me se tiče“ čini da je, u cilju ostvarenja nakane za koju se bore, „mala bijela laž“ o sistemskoj segregaciji stanovništva u javnom prostoru Grada Prijedora, podnošljivo sredstvo i razumljiva bedastoća; ali ništa ne može biti dalje od istine.

To ponavljam već godinama, ali nekom očigledno nije iskreno stalo do utvrđivanja istine i pomirenja koje svi, kao, priželjkujemo.

OTKUD JA TAMO?

Mnogi će se na prvu iznenaditi šta ću ja na skupu koji organizuje Fridrih Ebert Šiftung, Centar za mlade Kvart i Fondacija Iks; budući da baš i nijesam prvi izbor ovakvih organizacija. Najblaže rečeno.

Iz nekog nesaznatljivog mi razloga, pozvano je UG Jadovno 1941. čiji sam član. Udruženje je, opet, delegiralo mene. Ko prati moj rad, a posebno na ovu temu, može odmah zamisliti atmosferu u kojoj sam se našao. Ali, opet me iznenadilo koliko je bila nalik mom prvom pokušaju da mi organizatori daju dokaz za ishodište imena svoje manifestacije. Bez obzira što sam tamo bio gost, a ovdje zvanica.

Moj istup danas i reakcije na njega, ujedno su i najplastičniji pokaz zašto se ovakvim udrugama i agendama može omaći da me ugoste jednom. Nikada dva puta.

IZUZETAK KOJI POTVRĐUJE PRAVILO

Oni prosto vole kada svi pričaju isto. Ukoliko se držite jedne jedine suprotstavljene teze, kao ja da su „bijele trake za nesrbe“ laž, pokušaće prvo da vas lično diskvalifikuju (koliko si ti imao 1992. godina?), zatim da osobe mog godišta pozvane istim poslom, prave logorejno besmislene psihoanalize za ponijeti, a potom ide pokušaj uvlačenja u omiljeno oruđe: Ti negiraš zločin i ne poštuješ žrtve.

Nakon toga, kada ništa ne pali, ide „kako te nije sramota“ i klasična vika.

Pošto postoji snimak mog izlaganja i pokušaja da odgovaram na stavove i kvalifikacije publike, neka probaju utvrditi samo jedno mjesto gdje sam negirao bilo koji zločin. Stali smo na prvoj, doduše bijeloj, ali opet masnoj laži.

I tu ostali.

I OVAJ PUT DRAGA…

I ovaj put smo prošli bez i jednog dokaza u smislu dokumenta, naredbe, uredbe, fotografije, faksimila, tonskog zapisa Radio Prijedora, Srpske televizije, isječka iz Kozarskog vjesnika…

I ovaj put svjedočenja koja su data pred Haškim sudom ili Sudom BiH, a koja kazuju da su čuli pozive baš „nesrpskom stanovništvu“, dok je u istorijskoj građi zabilježena formulacija „svi građani lojalni Srpskoj Republici BiH“; imaju veću snagu i istinitost od kontrasvjedočenja Srba (civila i vojnika) koji tvrde da su i oni na svojim kućama, odnosno nadlakticama i epoletama, isticali bijela znamenja.

I ovaj put ja trebam da dokazujem da nije istina ono što oni tvrde da jeste, umjesto da oni dokažu sopstvenu uvredljivu i nedokazivu tvrdnju.

I ovaj put je publika malobrojna. Sastavljena od brižljivo probranih organizatora, uvodničara i moderatora koji slijede.

I ovaj put još segregiraniji mediji koji prate događaj, ostrašćeno i lično se obraćaju meni. U tome su prednjačili neki gospodin iz Neovisne Republike Hrvatske (otkud vama pravo da nosite majicu Jadovno) i na ovakvim zbivanjima neizostavna Gordana Katana. Potonja se ovaj put stigla i vojno odrediti da je na strani Armije BiH, a da je VRS ta koja je takozvana…

I ovaj put sam prekidan, nadvikivan i kvazimoderatorski ušutkivan. Ni više, ni manje, od strane Igora Drvendžije, iz pretorijanske garde Milorada Pupovca. Hrbina, kojem sam bio prinuđen reći da je model poslušnog kolaboracionističkog Srbina iz Čiča Tomine kolibe, dok smo mi iz Jadovna 1941, eto, najcrnje neposlušne čamuge.

Bilo je i nekih razlika. Danas nijesam sasvim bio u društvu istomišljenika. Ali su bili u premoćnoj većini. Umjesto termina „diskurs“, sada se koristi „narativ“. I to je sve.

ŠTA SAM PROBAO REĆI

Ratna zbivanja u Prijedoru, u smislu različitih „narativa“ Srba i Muslimana, ne mogu se gledati odvojeno od ostalih dešavanja u BiH. Nakon kijevsko-majdanskih pucnjeva sa zgrade Holidej ina u Sarajevu, a posebno nakon Dobrovoljačke ulice, bespredmetno je pričati da su policajci i vojnici srpske nacionalnosti „nasilno zauzeli istitucije“.

Jesu! Ali pri tom vojnopolitičkom puču nije bilo žrtava. Žrtve su uslijedile nakon napada na Prijedor iz okolnih muslimanskih enklava. Svi građani Srpske koji su nakon toga ubijeni ili postradali isključivo zato što su bili Muslimani, moraju biti dostojno ožaljeni i pominjani, kao i da izvršioce i naredbodavce treba pohapsiti i osuditi.

Pri istrajavanju u ovoj misiji, mora se voditi računa da i neko drugi ima žrtve koje su stradale samo jer su bili to što jesu. Recimo Srbi. Ne može se jednostrano prokaživati lokalna vlast u Prijedoru kao neko ko zabranjuje skup (namjerno uvredljivog i lažnog motiva), dok u multietničkom Sarajevu ili Tuzli, nije moguće održati komemoraciju za na vjeru izašle i mučki ubijene vojnike u Dobrovoljačkoj i na Brčanskoj malti.

ZBOG BUDUĆIH NARAŠTAJA: MALO, SAMO MALO, U SVOJE SE DVORIŠTE ZAGLEDATI

Na spomen-pločama u pomenuta dva efbihovska grada, na nekoliko mjesta se i dalje nalaze sintagme „srpski zločinci“ i „srpski fašisti“. Toga u Srpskoj nema. Imaju muslimanski ekstremisti.

Kao što i sam Ramulić priznaje da je ploča koju je inicijativa „Jer me se tiče“ postavila u Sarajevu polupana i danas nepostojeća, dok ona u Prijedoru i dalje stoji.

Takođe, na groblju u opštini Prijedor piše da su „Bošnjaci, dobri muslimani, postradali od povampirenog fašizma“?! Tu se ne može prenebregnuti povijesna zamjena teza po principu „muko moja pređi na drugoga“, preuzimanje antifašističkih tekovina i savršeno uklapanje u osnovnu ideju izmišljotine o „bijelim trakama“. Nije to slučajno.

Toga u Efbihu na srpskim spomen-pločama nema. Nema ih gotovo uopšte. Kao ni srpskih spomen-grobalja sa crkvenim, ratnim ili prosto samo (ustavno odobrenim) trobojnim zastavama. To bi bio skandal dostojan kontraskupa demobilisanih boraca. Srbi iz Sarajeva su nakon Dejtona sa pokućstvom spakovali i svoje mrtve. Pa ih sahranili na Sokocu. Sad vidimo i zašto.

Ista stvar i u Hrvatskoj. Spomen-ploča za 8.000 ubijenih od strane hrvatskih ustaša na ostrvu Pagu je tri puta rušena, a Jadovno 1941 je dva puta o svom trošku postavljalo onakvu, latiničnu, netačnu i bratstvojedinstvenu, kakva je prvi put postavljena 1974. godine. Kada sam to probao reći, pogađate, prekinuo me Pupovčev Hrbin Drvendžija, čije prisustvo samo po sebi sve govori.

POMIRENJE KROZ JEDNAKOPRAVNOST

Isključivo do nove zavade i nepovjerenja će dovesti (i dovodi!) stalno i nedoslijedno, neproporcionalno napadno istrajavanje na Omarskoj i Keratermu, što (kao u današnjem slučaju) neštedimice finansiraju vladine organizacije iz zemalja NATO. O Silosu u Tarčinu ili Čelebićima kod Konjica se šuti i ne traže se „različiti narativi“. O finansiranju iz inostranih izvora da ne pričamo…

Isticanje nekakvih nalaza i presuda Haškog estradnog suda ili tzv. Suda BiH, koji oba kontrolišu stranci iz zemalja NATO koje su bombardovale Srpsku 1995. jednostrano se uključujući u građanski rat, kod Srba ne da nema nikakvog efekta, već proizvodi suprotan. Hiljadama puta sam javno ponovio da naša islamizirana braća neće ovdje živjeti sa tim strancima, već sa nama sa kojima su nas ti isti i zavadili.

Odustajanje od sračunato uvredljivog „motiva bijelih traka“ koji se ne može van razumne sumnje dokazati, bio bi prvi korak dijalogu o osmodnevnom ratu u Prijedoru. Masovnim grobnicama koje su pronađene, te uzrocima sukoba i mogućnostima pomirenja. Vidim to kroz neku vrstu gradske komisije sastavljene od istinskih, a ne lažnih istomišljenika. Ukoliko je to teško ili nemoguće, isto toliko je nemoguće i razumijevanje i pomirenje.

ZANIMA LI IKOGA ISTINA I STVARNOST?

Ramulić, a i ostali se vjerovatno slažu, rekao je da su „ovaj put pogriješili“ misleći na moj poziv, ali mi se „ipak“ zahvalio na dolasku. To što naredni poziv od iste ili slične inicijative gotovo sigurno neće nikad doći, ni Jadovnu 1941, a pogotovo meni lično i Frontalu; najbolje će pokazati stvarnu želju za pomirenjem i dijalogom plaćanim sa strane.

Pomirenje i istinu nikad neće utvrditi istomišljenici. Po stranom planu, ciljevima i pomoći.

Sutra će mediji iz Sarajeva i Zagreba uživo izvještavati o događaju, što nikad ne čine u suprotnom slučaju. Čak i oni „zajednički“. Produbljivaće paralelnu stvarnost, dubeći samo jedan, jedan te isti rov. Napunjen istim pričama i ljudima. Vozeći se razmišljam o svemu tome, pa tek u Mišinom Hanu palim radio i automatski pretraživač nailazi baš na vijesti RTRS. Nakon panegirika aktuelnim vlastima, idu muzičke numere. Do povučene ručne, odslušao sam četiri. Prvi mi je izvođač nepoznat, ali slijede Dino Šaran, Josipa Lisac i Džiboni.

Sada sjedim i pišem. Dugo. Prebacujem sa FTV na HRT, ali ovaj omjer i slijed srpskih izvođača ne nalazim. Ni blizu. Takva razmjera će biti i sutra u medijskim izvještajima, a mi ćemo preksutra opet u Kozarcu, Kozluku, Janji, Srebrenici, Vukosavlju… ostati da živimo jedni sa drugima.

Ima li smisla da pravimo podlogu za mržnju, zbog koje ćemo se u budućnosti opet ubijati za račun nekog tuđina?

FRONTAL