Ako trend masovnog odlaska naših ljudi što prije ne bude zaustavljen u što, iskreno, malo ko vjeruje, BiH će samo u naredne tri godine da se oprosti od najmanje 200.000 svojih građana.
Oni će, kao što je to unazad dvije i po decenije učinilo preko milion njihovih sunarodnika, spakovati nešto najosnovnijih stvari, zgrabiti djecu za ruke i – pravac Evropa.
Svejedno im je da li će to biti Slovenija, Austrija, Njemačka, Švedska, jer im je, umornim od preživljavanja i neizvjesnosti svake vrste, samo važno da se dokopaju nekog sigurnijeg sistema.
Nije teško sabrati dva i dva, i shvatiti da ne gubimo samo radnike, nego i djecu koju ti radnici vode sa sobom, te sve one mališane koji će, umjesto da se rađaju ovde, na svijet dolaziti u nekoj od stranih zemalja na koju je pao izbor njihovih roditelja.
A samo je u Srpskoj, za jednu deceniju, broj mladih do 15 godina pao za čak 100.000, što zbog negativnog prirodnog priraštaja, što zbog migracija.
Ne treba dušu griješiti; pominju naši vlastodršci i strategije i stručne analize koje će, kad jednom ugledaju svjetlo dana, valjda poboljšti ovu katastrofalnu demografsku situaciju. Međutim, oni u svojim pričama nikako da iz futura pređu u perfekat ili bar prezent, a vremena za spasavanje situacije sve je manje…
Po svemu sudeći, proteći će još dosta vode dok stvari krenu nabolje, pa će oni koji ostaju i ubuduće gledati rijeke ljudi najprije ispred konzulata i ambasada, pa onda na autobuskim stanicama i aerodromima, zavideći im što su prelomili da odu.
To, međutim, nimalo neće obeshrabriti istaknute predstavnike vlasti da nastave s pričom da ova država, bar u ekonomskom pogledu, krupnim koracima grabi naprijed i da nas čekaju još bolja vremena.
Ok, evo javno priznajemo da smo napokon shvatili i prihvatili da će u narednom periodu biti svega, za što smo zaboravili i da postoji…
