Dušan Bastašić i Udruženje Jadovno 1941 su povodom obilježavanja još jednog Međunarodnog dana sjećanja na Jadovno otvorili jednu koliko važnu toliko i zanimljivu temu: da li genocidu nad srpskim narodom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj nadjenuti poseban naziv i kako bi taj naziv trebalo da glasi.
Da, kao što Jevreji u riječi Holokaust imaju širom svijeta prepoznatljiv naziv za genocid nad njima, koji se ne prevodi, tako bismo i mi, Srbi, trebalo da nadjenemo ime našem stradanju, ime koje bi svima bilo prepoznatljivo i koje se ne bi prevodilo na strane jezike. Tako, kad Meksikanac ili Hindus čuju “Pokolj“, znaju da se misli konkretno i samo na genocid nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Odmah da kažem, bezuslovno podržavam inicijativu da se ovakav jedan izraz odredi. Bastašić, Danijel Simić i Jadovno 1941 su svojim postignućima apsolutno zaslužili da budu ti koji će iznijeti prijedloge i podstaći raspravu. Ali o tome da li je Pokolj najbolji mogući izraz bi trebalo povesti širi razgovor.
Pokolj je naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na celom njenom teritoriju.UDRUŽENJE JADOVNO 1941
Najprije, čemu ova inicijativa?
Pa, ako Jevreji imaju Holokaust, i Srbi treba da imaju izraz koji opisuje naša stradanja. Sam jedinstven izraz koji opisuje konkretan zločin pomaže u promociji sjećanja i upozorenja na zločin, jer čini zločin prepoznatljivijim. Iako je izraz “holokaust“ korišten prije Drugog svjetskog rata da opiše druge masovne zločine, kao turski pokolj Jermena 1894.-1896., poslije Drugog svjetskog rata svakome ko čuje taj izraz prva i jedina asocijacija je genocid nad Jevrejima.
Klasičan marketing, i to efektan. Svaka im čast.
“Holokaust“ označava pomor vatrom, stradanje ili čak žrtvovanje u vatri. Da li su svi Jevreji stradali u vatri? Nisu, ali odlučili su da taj izraz usvoje i sad je samo njihov, iako oni ne isključuju iz Holokausta ostale žrtve nacističke Njemačke.
Pitanje, koje kasni jedno 70 godina, je ne da li Srbima treba takav izraz, nego koji je izraz najpogodniji i šta bi on trebalo da obuhvati.
Da, kao što Jevreji u riječi Holokaust imaju širom svijeta prepoznatljiv naziv za genocid nad njima, koji se ne prevodi, tako bismo i mi, Srbi, trebalo da nadjenemo ime našem stradanju, ime koje bi svima bilo prepoznatljivo i koje se ne bi prevodilo na strane jezike. Tako, kad Meksikanac ili Hindus čuju “Pokolj“, znaju da se misli konkretno i samo na genocid nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Odmah da kažem, bezuslovno podržavam inicijativu da se ovakav jedan izraz odredi. Bastašić, Danijel Simić i Jadovno 1941 su svojim postignućima apsolutno zaslužili da budu ti koji će iznijeti prijedloge i podstaći raspravu. Ali o tome da li je Pokolj najbolji mogući izraz bi trebalo povesti širi razgovor.
Pokolj je naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na celom njenom teritoriju.UDRUŽENJE JADOVNO 1941
Najprije, čemu ova inicijativa?
Pa, ako Jevreji imaju Holokaust, i Srbi treba da imaju izraz koji opisuje naša stradanja. Sam jedinstven izraz koji opisuje konkretan zločin pomaže u promociji sjećanja i upozorenja na zločin, jer čini zločin prepoznatljivijim. Iako je izraz “holokaust“ korišten prije Drugog svjetskog rata da opiše druge masovne zločine, kao turski pokolj Jermena 1894.-1896., poslije Drugog svjetskog rata svakome ko čuje taj izraz prva i jedina asocijacija je genocid nad Jevrejima.
Klasičan marketing, i to efektan. Svaka im čast.
“Holokaust“ označava pomor vatrom, stradanje ili čak žrtvovanje u vatri. Da li su svi Jevreji stradali u vatri? Nisu, ali odlučili su da taj izraz usvoje i sad je samo njihov, iako oni ne isključuju iz Holokausta ostale žrtve nacističke Njemačke.
Pitanje, koje kasni jedno 70 godina, je ne da li Srbima treba takav izraz, nego koji je izraz najpogodniji i šta bi on trebalo da obuhvati.
Dakle, prvo pitanje je da li se traženje prigodnog izraza smije svesti samo na onaj dio genocida koji se desio na jednoj teritoriji. Kako onda da nazovemo one pokolje koji nisu počinile ustaše? U šta da ubacimo novosadsku Raciju? U šta da ubacimo pokolj kragujevačkih đaka? U šta da ubacimo partizanske jame po Crnoj Gori, te strijeljanja tokom Crvenog terora?
Ni Jevreji Holokaust nisu ograničili na jedan dio teritorije na kojoj je počinjen.
Da li je onda Umeljićev “srbocid“ bolji, sveobuhvatniji prijedlog? Ako se usredsredimo na genocid u Drugom svjetskom ratu – ne. Srbocid je daleko širi od Drugog svjetskog rata. On označava, bar po mom shvatanju koje sam opisao u “Vijeku srbocida“, uništenje Srba, ne samo fizičko, nego i ubijanje srpskog imena, rasrbljavanje.
Udruženje Jadovno 1941, međutim, i u Pokolj uključuje zločine rasrbljavanja, a ne samo fizičko istrebljenje. Kao što nisu svi Jevreji popaljeni, a usvojen je izraz Holokaust, tako nisu ni Srbi svi poklani, a predlaže se Pokolj. S te strane, Pokolj, kao brend, kao i Holokaust, i ne mora da opiše u jednoj riječi sve što mu ulazi u konotaciju.
Falinka mu je, ipak, to što uključuje samo genocid Hrvata, a ne i ostalih egzekutora, nad Srbima. Pitanje je da li je tema naziva ono što su počinili Hrvati, ili ono što je učinjeno Srbima. Ako je fokus na onome što je učinjeno Srbima, onda naziv treba da pokuša obuhvati sve što je učinjeno Srbima.
Evo i zašto.
Jasenovac, zasigurno najveće srpsko stradalište, je već decenijama simbol tog NDH genocida, ali i kategorija koja zbunjuje običnog Srbina. Usljed nepostojanja sveobuhvatnog izraza, sam izraz Jasenovac sa svojom konotacijom je na neki način zamijenio pojam o genocidu u glavama mnogih Srba. Tako se danas raspravljamo o tome koliko je Srba pobijeno u Jasenovcu, kao da nigdje drugdje Srbi nisu ni bili ubijani. Je li 700 hiljada, je li preko milion, je li 80 hiljada, kao što nabraja knjiga identifikovanih žrtava u muzeju u samom Jasenovcu? Nećemo to nikada saznati, jer je to nemoguće izbrojati, i zato kada razgovaramo o izrazu, moramo se usredsrediti na obim, značaj, težnju, efekte, a ne na sam broj.
Sklon sam povjerovati da mnogo Srba ne zna da razdvoji Jasenovac od cjeline genocida, jer se pedeset godina razgovor fokusira na Jasenovac, a sve ostalo ostaje marginalno. Veliki broj Srba barata cifrom od 700 hiljada, često ne znajući da li se tu radi samo o jednom logoru ili o ukupnom broju. Jasenovac je postao sinonim za čitav genocid. To će nas dovesti u zamku da zaboravimo sve ostalo, kao što velikim dijelom već jesmo, a onda će i broj jasenovačkih žrtava svesti na pedesetak hiljada, pa će ispasti da je to ukupan broj Srba pobijen od strane Hrvata. To je klizav teren na kojem smo već lomili kičmu pedeset godina.
Sam Bastašić navodi da je prva ozbiljna saznanja o logoru smrti Jadovno stekao prije 12-13 godina i to od Denija Novaka, njujorškog profesora i Jevrejina čija je porodica stradala u Jadovnom.
Nama je strahota Jasenovca zasjenila sve druge strahote, poput Jadovnog.
Srbe su samo po ND Hrvatskoj ubijali na stotine, na hiljade, na mjestu zarobljavanja, pred kućama, gurali u jame podno rodnih sela, palili u crkvama, bacali u hirovite rijeke itd. Gdje je Stari Brod, gdje su Korita, Prebilovci, Ravni Dolac, gdje je Staro Sajmište, glinska crkva, a to su samo neka od relativno poznatih stratišta. Koliko je samo žrtava Jasenovca bačeno u Savu, pa ih ne možemo izbrojati ni da svu Slavoniju prekopamo…
Naravno da se to ne može prebrojati. I raspravlja se o broju, kao što reče Bastašić kod Dmitrovića u emisiji, da se ne bi raspravljalo o obimu, o namjeri, o efektu. E, baš zato se u taj obim, ako već razgovaramo o izrazu koji opisuje, mora uključiti više od genocida u Hrvatskoj, Lici, Dalmaciji, Slavoniji, Bosni i Hercegovini. Kao što je genocid Hrvata nad Srbima bio mnogo više od Jasenovca, tako i Pokolj, Srbocid ili koji već izraz da izaberemo, mora obuhvatiti kompletan poduhvat istrebljenja Srba u Drugom svjetskom ratu.
Inače, za pedeset godina će neki Jevrejin iz Njujorka nekom mladom Srbinu otkriti da su Mađari 1942. u južnoj Bačkoj pobili do 4 i po hiljade Srba, Jevreja i Roma, pa ćemo opet pokretati rasprave o tome kako to nazvati.
Nesreća je u tome što stradanja Srba nemaju ni početak ni kraj, niti se mogu oivičiti nekom fizičkom granicom. Što je radila Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, sve je to isto, samo u manjem obimu radila i Austrougarska u Prvom. U otadžbinskim ratovima devedesetih bi to isti neprijatelji ponovili, i ponovili su gdje su nas se domogli, da se nismo organizovali i oduprli.
Zato je Srbocid najtačniji izraz za kompletna srpska stradanja u 20. vijeku, ali nije ga dobro konotaciono ograničiti na Drugi svjetski rat. Jer šta su onda austrougarski logori u Prvom, šta su vješanja po Mačvi, šta je Surdulica?
Pokolj je bolji izraz ako se ograničavamo na Drugi svjetski rat, i ako vučemo marketinšku paralelu sa Holokaustom, ali se izvan njega ne smiju ostaviti oni dijelovi genocida koji nisu počinili Hrvati i njihovo muslimansko “cvijeće“.
I druge valjane prijedloge treba razmotriti.
Rasprava na ovu temu je izuzetno važna i morala se povesti još 1945., da je, kao što nije, za nju bilo volje i uslova. Nije ni sad kasno, i potrebno je ovaj poduhvat izvesti temeljito, jer od tačnosti, prihvatljivosti i marketinške privlačnosti tog izraza, ma kako grozno zvučalo povezivanje genocida sa marketingom, zavisi efekat, tj. koliko brzo će Srbi i drugi usvojiti i aktivno koristiti usvojeni naziv.
