Prisluživanjem svijeća i polaganjem cvijeća uz centralni spomen-krst na gradskom groblju u Bratuncu danas je obilježeno 27 godina od stradanja 15 srpskih civila u bratunačkom selu Zagoni, koje su na današnji dan 1992. godine ubili pripadnici muslimanskih oružanih snaga iz Srebrenice i susjednih sela.
Osim preživjelih članova porodica ubijenih i nekoliko mještana Zagona, koji su odali počast svojim srodnicima i komšijama, cvijeće kod spomen-krsta položila je i delegacija Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca.
Porodice su i danas podsjetile na taj stravični dan i počinjeni masakr u Zagonima za koji niko nije odgovarao, kao ni za mnoge druge počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju.
Preživjeli ističu da se ne smije i neće zaboraviti stradanje nedužnih mještana ovog sela.
Oni navode da će odavati počast i sjećati se svojih najdražih i pričati mlađima o njihovom stradanju, iako pravosuđe BiH ne obraća pažnju i ništa ne čini da počinioci ovog zločina odgovaraju.
Predmet u vezi sa stradanjem Srba u Zagonima nalazi se više od 10 godina u Tužilaštvu BiH i porodice nastradalih ocjenjuju da tužioci svjesno opstruišu ovaj, kao i još nekoliko predmeta koji se odnose na zločine nad Srbima na području Bratunca.
Predsjednik Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac Radojka Filipović kaže da o stravičnim zločinima takozvane Armije BiH najbolje svjedoči zločin počinjen nad civilima koji su radili na njivama u Zagonima.
– To potvrđuju činjenice da su na današnji dan ubijeni petogodišnji Vladimir Gajić i Mara Božić koja je imala 90 godina. Zločin nad Srbima u Zagonima, kao i svi ostali počinjeni u srpskim selima ovog kraja, potvrđuju jasnu namjeru takozvane Armije BiH da počini genocid nad srpskim narodom jer su ubijali sve što je srpsko ne ostavljajući žive ni djecu ni starce – rekla je Filipovićeva Srni.
Ona je istakla da je 2015. godine trebalo da bude procesuiran predmet “Zagoni”, ali on se još “čuva” u Tužilaštvu BiH koje čeka da svjedoci pomru i da zbog nepostojanja svjedoka za srpske žrtve niko ne odgovara čime se želi stvoriti slika da zločin nije ni počinjen.
– Ostaje nam da obilježavamo godišnjice stradanja, da njegujemo kulturu sjećanja na žrtve, da ih ne zaboravljamo i prenosimo mlađima da su ubijeni samo zato što su bili Srbi – poručila je Filipovićeva.
Božana Gvozdenović, čija je 17-godišnja kćerka Rada ubijena i masakrirana tog dana, prisjeća se da su kupili sijeno na njivi kada je oko 15.00 časova počela pucnjava.
– Odjednom je počelo pucati sa svih strana. Muslimanski vojnici sa žutim trakama oko ruku u izlazili su iz potoka iz pravca srebreničkog sela Blječeva i uz povike “Alahu egber” i “hvataj žive i vodi u Blječevu”, pucali su po narodu koji je počeo bježati u pravcu Bratunca – ispričala je Gvozdenovićeva.
Ona je navela da je bilo mnogo muslimanskih vojnika.
– Bježala sam prema kućama i sakrila sam se u žbunje vidjevši da ne mogu pobjeći. Odatle sam gledala i slušala kako pale selo i kako neki dozivaju “hajde da ih pobijemo i pohvatamo, pa ćemo onda paliti” – dodala je Gvozdenovićeva.
Ona je rekla da je kćerka Rada bila kod kuće i da su je u blizini ubili i isjekli.
Gvozdenovićeva je ispričala da nije mogla prepoznati nikog od muslimanskih vojnika jer su bili u uniformama, a i skrivala se da je ne pronađu.
– Јednom sam davala izjavu o tom događaju u bratunačkoj Policijskoj stanici i više me niko nikada nije pozivao da svjedočim, a niko nije odgovarao za zločin u našem selu. Da su ubili mene mjesto Rade, kamo sreće – dodala je ona.
Njen sin Tatomir Gvozdenović preživio je upad muslimanske vojske u Zagone, ali su mu toga dana živi uhvaćeni sestra Rada i sestrić Aleksandar Milošević, koji je imao samo 44 mjeseca.
– Bilo je mirno. Narod je bio na njivama i kupili smo sijeno kada je oko 15.00 časova zapucalo i začula se urnebesna galama i povici “Alahu egber” i “kolji žive”. Upali su u selo i sve su ubijali i uništavali, a ubijenima su tvrdim predmetima razbijali glave – ispričao je Tatomir Gvozdenović.
On je rekao da je kosom masakrirana nepokretna starica Mileva Dimitrić, kao i još neki mještani koje su ranjene stigli i kosama isjekli.
– Razočarenje u rad Tužilaštva i Suda BiH je sve veće i više nemamo nikakvo povjerenje u njihov rad. Ovdje su svirepo pobijeni civili na njivama i kućama i niko još nije odgovarao. To je sramota za pravosuđe – kaže Gvozdenović, dodajući da nakon jednog časa nije mogao da prepozna rođenu sestru Radu koju je “zatekao isječenu i masakriranu iznad rodne kuće”.
Među ubijenima bilo je pet žena, a starac Mihajlo Mihajlović još se vodi kao nestala osoba.
Ovo selo je stradalo i u Drugom svjetskom ratu od istih neprijatelja i ni tada niko nije odgovarao za zločine.
Napadi na Zagone nastavili su se sve do Petrovdana 1992. godine kada su muslimanske snage težište svog napada prebacile na srpska sela istočno od Srebrenice, gdje su tada počinile zločine nad srpskim stanovništvom u Zalazju, Sasama, Biljači i još nekim zaseocima, koje su potpuno uništile.
U Gornjim Zagonima, gdje se ovaj zločin dogodio, još nisu obnovljene sve kuće i u selu živi svega desetak osoba, većinom starica-udovica.
