Koliko je medijska scena u Srpskoj stranim novcem potpuno upropaštena sa stanovišta objektivnog informisanja, najbolje pokazuje slučaj fizičkog sukoba vojnika po ugovoru, Dajane Dangubić, sa zasad nepoznatim nasilnikom, koji je hibridno-medijski kuliminirao gotovo sedmicu dana po događaju.
Ova efbihovska ujudurma, podržana je stranim novcem koji se ulaže u „osnaživanje slobode medija“, ali i krajnje lako utvrdivog geografskog porijekla. Očitog nediplomatskim dospinovavanjem od strane ambasada Velike Britanije i SAD. Ovaj spin, svojevrsna je kombinacija tri prethodno jednako izvedene montaže (navodimo hronološki):
Napad na Sašu Trivića i poslovanje njegovog preduzeća „Manja“ u Efbihu
Apsolutno za objavu vijesti nije više bitno šta se desilo, kad se desilo, šta su nadležni saopštili, a šta oštećena; već je bitno da je u pitanju djevojka, da je ona komandir (ili vozač) tenka M-84, da skače sa Starog mosta u Mostaru, da nosi kratku kosu i da je za to što joj se desilo „kriva trula država“. Naravno, ne ova NATO bombama nametnuta Državna zajednica BiH, kod koje je Dajana zaposlena, već isključivo Republika Srpska.
Potpuno isto kao u slučaju Saše Trivića, kojem se nakon godinu dana izvlači „grešni tvit“, i ovdje je masovna histerija iz Efbiha otpočela gotovo sedmicu dana nakon nemilog događaja. Prihvatili su je apsolutno isti akteri, bez ikakvih dokaza za takve tvrdnje.
Identično kao u slučaju Dragičevića, koji na „državnoj televiziji“ tvrdi da je predsjedavajući u predsjedništvu te „države“ ubica njegovog sina. Ta kvazinovinarska kasta u Efbihu, pušta naslove da Davor to dokazuje iz videa koji (ti isti mediji kažu) posjeduje, dok on u stvarnosti pokazuje samo USB stik.
Zatim su, uz pomoć jedinstvenog fronta medija iz Efbiha (gdje se računaju i domaći podizvođači sa formalnom redakcijom u Srpskoj), nametnuli ovaj spin kao događaj od vanrednog značaja. Danas se ispostavlja da je to jedna najobičnija laž, ali ti mediji ne istrajavaju na podsjećanju na tu svoju vijest, ili makar najavu. Ne javljaju se novim saznanjima, koje daju iznevjerenoj publici. Snimka nema.
Metod rada je da se ličnim stavom i kvalifikacijom događaja od strane nekoliko sajberislamističkih botova, u javnosti pokrene tema čije komentarisanje je onda poligon za iživljavanje nad Banjom Lukom kao zajednicom i Srpskom kao državom. Identično kao u slučaju Slaviše Krunića, kada su se uključili čak i neki politički predstavnici sa neuračunljivim medijskim istupima (Dragan Mektić).
Naravno, niko nije, niti će, utvrđivati odgovornost onih koji su se svojski potrudili da (uz pomoć citata Vikiliksa, čijeg osnivača, inače, SAD gone kao teroristu i žele utamničiti), utvrde javnost u misli kako je Krunić ubijen po nalogu vlasti. I to zato što je Senad Hadžifejzović istog ugostio u svojoj emisiji, u kojoj je on rekao par ljubavnih ka Državnoj zajednici BiH.
Koga briga za dokazima…
MINA SA UPALJAČEM ODLOŽENOG DEJSTVA
Ovaj put inicijalna kapisla nije Arduana Pribinja, ali se veza platnog spiska sa Al Džazirom i programski joj bliskim medijima može lako utvrditi. I to odmah postaje vijest, koja se citira i prenosi takva. Kao nevijest. Nečiji lični stav i viđenje objektivne stvarnosti, postaje činjenica za publiku koja mrzi Republiku Srpsku i Banju Luku toliko, zahvaljujući čak i obrazovnom sistemu susjednog Efbiha.
Koordinisano reaguju ambasade zemalja koje su bombardovale Srpsku, mediji sa njihovog platnog spiska utvrđuju korelacije i povezuju nepovezivo. Čak i kad sama Dangubićka spušta loptu, oni to ne vide kao pljusku samima sebi i svom pamfletizmu.
Odložena medijska upotreba je za posljedicu imala da i MUP RS da netačne podatke medijima, kako takav događaj nije prijavljen policiji, pa da je nakon toga demantuje i pojasni o čemu se radi. Službenici MUP RS su se rukovododili po startnoj poziciji hajke, odnosno datumima medijske objave o novim nepodopštinama iz zle i ksenofobične Banje Luke. Tu se, naravno, nije navodilo da se radi o nečemu što je heftu dana friško.
Ono što danas sa sigurnoću znamo, jeste da se fizički napad na Dajanu Dangubić desio (po njenom sopstvenom svjedočenju) u noći 29./30. juna 2019. godine u periodu između 23:00 i 24:45 časova, te da je prijavljen policiji. Znamo i da je ona sa slikom svog podlivenog desnog oka, te statusom u kojem je za to što joj se desilo kriva „trula država“, izašla u javnost šest dana kasnije.
HEFTA ZA PRIPREMU NOVE „ŽRTVE ZBOG PROSARAJSTANSKIH STAVOVA“
Sama Dajana, pola sata nakon podneva, i to nakon noći u kojoj je napadnuta i napad prijavila policiji, objavljuje jedan uopšteni dženderistički status o tome kako se može biti djevojka i osoba, čak i ako se nosi kratka kosa, te da joj se često obraćaju sa „dečko“.
Tek 05.07.2019. (prema našim saznanjima) ona objavljuje svoj portret sa povrijeđenim okom, a brzopotezno već reaguje i Metju Filds. Dajana je 02.07.2019. godine objavila na društvenoj mreži Fejzbuk i svoju ispovijest sa političkim tonovima, u kojem „voli i ćirilicu i latinicu“. Ona je još, eto, pišući isključivo latinicom, utvrdila da je probosanka, da voli Bosnu i Hercegovinu, da „radi, živi i diše“, pod žutoplavom krpom koju je kao zastavu nametnuo visoki predstavnik.
Navela je još da je šteta što su „mnogi izgubili kompas šta je domovina“, te da prima prijetnje zato što je navodno američka plaćenica, a zapravo je ona „razumna građanska priča“ u „lijepoj našoj“. Još se dodalo malo priče o ljubavi, pa je onda kroz tri dana uslijedila i objava gdje je domovina „trula država“.
ISPOVIJEST TENKISTE MEKOG SRCA
Na sve ovo ponovo se pojavljuje „državna“ BHT (FTV2) koja ima „ekskluzivnu priču“ sa Dajanom. Što je besmisleno tabloidisanje, jer je potpuno logično kome će vojnik dati izjavu, obzirom na djelovod tzv. Ministarstva odbrane BiH i ove medijske kuće. Tu nam je objašnjeno Dangubićkinim riječima šta se uistinu desilo:
„Žao joj je, kaže, što je na osnovu njenog statusa na Facebooku (original sa FTV2, jer se ćirilična varijanta ne može naći) inerpretirana pogrešna informacija u pisanim medijima. Napad se, navela je, desio 29. na 30. juni oko 23 sata navečer pa do otprilike 15 minua iza ponoći.
Dajana je ispričala kako je s prijateljicom sjedila na klupi kada im je prišao mladić koji je, kako je rekla, bio vidno iznerviran, pijan i drogiran. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica, mladić ju je, kaže Dajana, posuo pivom i udario šakom. Kako je rekla, stekla je dojam da su one bile “kolateralna šteta” jer je mladić koji ih je napao u parku očito želio da izazove problem.“
Dajana, dakle, nije referisala u izjavi za FTV2 o „ksenofobiji, ženomrštvu, kršenju ljudskih prava u Banjoj Luci“, kao što su to uredno naveli efbihovski mediji i njihovi pomagači iz Srpske. Štaviše, Dajana i njena koleginica, odbile su da krivično gone napadače. (Naravno, policijo i tužilaštvo, to dalje ide po službenoj dužnosti.)
Jeste da je malo čudno šta je onda tu država kriva, odnosno trula, ako ga ni ne traže lično da bude kažnjen, ali svakako nije onako kako su to Efbihovci napumpali. Driljiva je, i nadasve motivski ilustrativna, fotografija koja se ponavlja u dva teksta o gospođici Dangubić na FTV2, gdje je njen lik nevješto fotošopiran da zamijeni amblem tzv. OS BiH. (Možda je u pitanju izvorna fotografija ramena pripadnika Srpskog puka?)
Pijan i drogiran pojedinac, očigledno pogođen time što njegovo udvaranje djevojkama na klupi nije prihvaćeno; nije nikakav ambasador Banje Luke, što bi rekao Met Fild, već jedan klasični kompleksaški siledžija. U isto to vrijeme, u Velikoj Britaniji se desio napad na jedan gej par u javnom prevozu. Treba utvrditi zašto se ambasador BiH u ovoj zemlji nije se oglasio saopštenjem, sa kratkom kosom na duši?
BOLJE DA NOSIM KRATKU KOSU I SLUŠAM TAJ KEŠ
Sve što je ostalo na kraju od krivice „trule države“, jeste Dajanino nezadovoljstvo reakcijom policijskih službenika u nadležnoj policijskoj stanici. I to je njeno pravo.
Takođe, koliko god svakodnevna, i jedina ozbiljna stvar u ovoj priči. Nema šta policijski službenik da dijeli savjete o fizičkom izgledu, ukoliko je to uopšte uradio, nego da uzme izjavu i odmah se da na pronalaženje počinioca.
Ali nije ovo ni za medije, već za Unutrašnju kontrolu MUP RS! Od nje bi pravi mediji zahtjevali (ako je već do njih došlo) imena policijskih službenika koji su „na papiru hemijskom olovkom“ uzeli izjavu. Zatim da se MUP RS očituje šta su rekli ti službenici i šta je Unutrašnja kontrola preduzela.
To rade pravi mediji. Za svakog građanina. Čak i u slučajevima kada žrtva napada nije samo djevojka, kratke kose, komandir (vozač?) tenka ili sakakač sa Mosta, probosanac ili filatelista, ili ornitolog. To je nebitan podatak i služi isključivo onome što smo već naveli ranije u tekstu.
Svi željni pažnje i para, a koji bi istupali u javnost, treba da dobiju poruku. Ukoliko im se desi nešto u Srpskoj, a deklarisali su se za politiku Komšića i Džaferovića, odmah će dobiti svaku moguću pomoć efbihovskih i inih medija. Ima da ih podrži Ambasada SAD i VB, makar se sudili oko međe ili im se desila saobraćajna nezgoda u kojoj tvrde da nisu krivi.
Mnoge djevojke u Banjoj Luci nose kratku kosu i zbog toga ih niko ne napada. Niti takav duh prema ženama uopšte postoji u Banjoj Luci i Srpskoj. Štaviše, jedna naljpenica za komunikacioni servis Vajber (Ovdje je 7:1) sponzorisana od gradske uprave, izazvala je val džender senzitivnih kritika. Takođe bila vijest od najvećeg mogućeg značaja u pomenutim medijima koje plaćaju inozemci, ali i, što je posebno bitno, ne samo u njima.
DOKLE VIŠE OZBILJNO DISKUTOVATI O BASNAMA NEVLADINIĆA I EFBIHOVACA?
Tim smješnije je što pogrešno datiranu, namjerno lažiranu i politički obojenu „vijest“ naduvavaju redakcije iz donjeg toka Miljacke. (Dok ne dodaju gas za Potočarski igrokaz.)
Tamo se golim okom, bez pomoći ikakve statistike, da utvrditi ogroman broj žena koje hodaju pokrivene (djelimično i potpuno). Jasno je da ta vrsta neravnopravnosti prema ženama, u smislu fizičkog izgleda, zaista ne stanuje u Banjoj Luci i Srpskoj. Republici čija je predsjednica, na kraju krajeva, takođe žensko.
U Efbihu, da podsjetimo, bilo kakva slična priča koju bi pokrenuo neki prosrpski orijentisan aktivista islamske vjeroispovjesti ili barem samo imena, strani plaćenik ili prosto egzibicionista; doživio bi tako organizovan bojkot, da se to može usporediti samo sa Orvelovom 1984. Ako ne bi mogli da izignorišu, onda bi ga nabili na telekomunikacioni kolac, kao u slučaju Marka Radoje i suvenira u privatnom vlasništvu, po imenu „cvijet Srebrenice“.
Ono što bi bilo najbitnije izvući kao pouku, jeste da oni mediji kojima je stalo do povjerenja njihovih čitalaca, nipošto ne prenose istupe i ocjene antiratnih profitera bez ikakvog ugleda u Srpskoj (eufemizam), odnosno da svaku vijest iz Efbiha dobro provjere i analiziraju, prije nego je prenesu.
