Šta je pozadina tajnih operacija prisluškivanja novinara i aktiviranja odjeljenja OBA, čijeg je direktora Osmana Mehmedagića tako energično branio Šemsudin Mehmedović?

Piše: Dževad Galijašević

Kada je svojevremeno Nenad Јanković – dr Nele Karajlić – objavio knjigu “Fajront u Sarajevu”, morao je da se suoči sa činjenicom da je u velikoj mjeri usamljen u doživljaju glavnog grada kao simbola nadrealizma. Nije lako spoznati sarajevsku životnu filozofiju jeftinog laskanja, istorijske mržnje i spremnosti da povjeruje u tuđu krivicu zbog smrti projekcije zajedničkog života.

Јer Sarajevo svoj privid života duguje vjeri da su istorijske granice između “Zemlje Bosne” i zemalja Srbije i Hrvatske, one kulturološke i političke, usud koji stoji između “bosanskog merhameta” i planova agresivnih komšija zadojenih idejom velikih nacionalnih država.

No ne treba samo tu tražiti razloge zašto su se protekli opšti izbori u Bosni i Hercegovini pokazali kao beskorisna rabota i izlišni trošak. Niti ima vlasti na zajedničkom nivou, niti Savjeta ministara, ni nove, prije devet mjeseci izabrane strukture u državnim agencijama – obavještajnim i bezbjednosnim.

Nema Bosna ni predstavnike u Savjetu Evrope. Razloga je više i oni se među sobom ne isključuju…

Ovih julskih dana 2019. “princ islamizma”, sin tvorca Islamske deklaracije, njegov genetski i politički nasljednik Bakir, obavijestio je javnost da će vlast u BiH, možda, biti formirana za tri do četiri mjeseca.

Njegov prvi saradnik i konkurent, bog Јanus bošnjačke politike Denis Zvizdić, samo dan poslije, poručio je: “Čim preuzmem dužnost predsjednika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, bićemo spremni da izaberemo novi Savjet ministara.”

Važno je napomenuti da je taj Denis Zvizdić već pet godina predsjednik Savjeta ministara, te da je i potpredsjednik Predsjtavničkog doma u parlamentu BiH. Na takvoj poziciji malo ko mu ne bi pozavidio. Savjet ministara, koji Sarajlije tako rado nazivaju lažnim imenom “Vlada BiH” jeste izvršni organ Predsjedništva BiH, pa se vodeća pozicija u tom organu i istovremeno vodeća u zakonodavnoj vlasti čini nezakonitom, ali i iracionalnom.

No u Bosni je i to moguće.

Ipak, objašnjenje nije uvijek, ili gotovo nikad nije u izjavama na zadatu temu. Mnogo više od izjava prethodne dvojice ponudio je predstavnik tvrde struje “tvrde vjerske stranke” Šemsudin Mehmedović kada je “energično” ustao u zaštitu Obavještajno-bezbjednosne agencije i njenog direktora Osmana Mehmedagića Osmice nakon žestokih medijskih napada iz Banjaluke i Beograda zbog tajnih operacija prisluškivanja novinara i aktiviranja odjeljenja OBA za širenje dezinformacija.

Upravo tu treba tražiti razlog ne samo neformiranja zakonite vlasti u Sarajevu već i toga što je neće biti sve dok se ne desi kongres Stranke demokratske akcije i ne izabere novo-staro rukovodstvo partije.

Svakako je najvažnije pitanje izbora predsjednika SDA. Svjestan da je bez novog mandata predsjednika SDA politički mrtav, Bakir Izetbegović polaže sve u te izbore uzimajući u obzir da su mu jedina konkurencija dva neposlušna i ambiciozna saradnika: “evropski” Denis Zvizdić i “nacionalni” Šemsudin Mehmedović.

Strah od njihovog neprirodnog ali mogućeg saveza, koji bi ga poslao u prijevremenu političku penziju, čini se opravdanim. On dobro poznaje psihologiju svojih saradnika. Dijelom i zato što je slična njegovoj. To što vidi kod njih, on prvo prepoznaje kod sebe: strah od gubitka moći, zavist, mržnja i bijes prema svemu drugačijem i zato nerazumljivom. Tu leži objašnjenje Bakirove netrpeljivosti prema Republici Srpskoj i Dodiku, ali i slugeranjstva prema zapadnim diplomatama i NATO-u.

Tu leži objašnjenje i zašto još BiH nema formiranu vlast na zajedničkom nivou.

PROBLEM VIŠE

O tome, razumljivo, uprkos takozvanim “bonskim ovlašćenjima”, mudro šuti OHR, tj. visoki predstavnik u BiH.

“Bonski mandat” visokog predstavnika i djelovanje Valentina Incka, treba reći, počiva na spoju predmodernog komunističkog i onog neoosmanskog mentaliteta, koji obilježava stanje duha velikog dijela bošnjačkih političkih elita, pa čak i građana, odnosno podstiče i regeneriše takav retrogradni mentalitet.

Drugim riječima, to znači da je svaki visoki predstavnik, a Incko posebno, svojim djelovanjem u društvu direktno uticao na održavanje tenzija i očuvanje intenziteta unutrašnjeg konflikta, i to tako da se BiH uopšte ne pomeri s mjesta, da ne stvara uslove za aktivno, mirno, dogovorno rješavanje razlika između naroda i njihovih legitimnih interesa.

Nikada nije visoki predstavnik osuđivao terorističke napade, ubistva nevinih, odlaske i povratke sa ratišta Iraka, Sirije, Libije i Avganistana.

Sve optužbe, kao primjer licemjerja, pokazivao je samo svakodnevnim propagandističkim komentarima na račun vlasti i društvenih odnosa u Republici Srpskoj.

Nesposobnost političkih i vjerskih elita u Sarajevu, ekstremni islamski radikalizam, netolerancija i neoosmanski identitet, kao opšte stanje duha u glavnom bošnjačkom gradu, ili manjak želje da se uradi svoj posao, osigurava posao Incku.

Baš zato, uticaj visokog predstavnika s “bonskim ovlastima”, ma ko on bio, na međuetničke odnose i unutrašnju dinamiku konflikta u BiH – poguban je po mir i po demokratiju.

Incko i slični zapadni funkcioneri su BiH vratili u osmanski period, dva vijeka unazad i napravili od nje primjer besmislene, ničim opravdane samovolje i diktature.

I zato SDA i Bakir Izetbegović mogu i grad Mostar i muslimansko-hrvatsku federaciju, pa i cijelu BiH suspendovati i staviti na led, jer visoki predstavnik, a posebno Incko, nije rješenje nego samo problem više.

Izvor: pecat.co