Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik dobro koordiniše “talase” spoljne politike Srpske. Predsjednica Srpske Željka Cvijanović postepeno, ali sigurno, “plovi” prema Trampu, a Tramp ka svom drugom mandatu, piše Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci u autorskom tekstu za portal Sve o Srpskoj.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Izgleda da reizbor američkog predsjednika Trampa postepeno postaje tema koja će vremenom dominirati u političkom i javnom diskursu, čak i u BiH. Svoj doprinos tome dao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, izjavivši da će “pozvati Srbe u SAD da opet glasaju za Trampa”, i da je Tramp veliki lider.
I posjeta predsjednice Srpske, Željke Cvijanović, Sjedinjenim Državama bila je na istom kursu. Cvijanovićeva je tokom juna mjeseca imala susrete sa nekoliko važnih ličnosti u Stejt departmentu.
Posjetu Cvijanovićeve pripremio je Obrad Kesić, šef Predstavništva Srpske u SAD. Njeni sagovornici su bili Ted Dojč, kongresmen i predsjednik Odbora za etiku, Aleksandar Sokolovski, zamjenik pomoćnika administratora USAID.
Iako su teme bile zanimljive i značajne za Srpsku (sagovornici su, između ostalog, pokazali značajno interesovanje za energetske resurse Srpske) njenog medijskog odjeka u “većem” bh. entitetu nije bilo.
Upskos tome što se predsjednica Cvijanović u SAD susrela i sa Laurom Kuper, zamjenicom pomoćnika sekretara odbrane zaduženog za Rusiju, Ukrajinu, Evroaziju i zapadni Balkan, i sa Džonom Eratom, direktorom za evropske poslove Savjeta za nacionalnu bezbjednost SAD, a teme razgovora bile vrlo aktuelne, poput formiranja vlasti na nivou BiH, posjeta predsjednice Cvijanović nije propraćena ni na sajtu Ambasade SAD u Sarajevu.
Bez obzira da li se radi o sabotaži medijskih savjetnika novog američkog ambasadora u BiH, ili o naporu najozbiljnijeg bošnjačkog lobiste Saše Toperića, ignorisanje posjete predsjednice Cvijanović SAD od Američke ambasade u Sarajevu je u ravni diplomatskog skandala.
Sašu Toperića ne treba potcjenjivati, niti govoriti da je on pijanista, jer organizuje značajne konferencije koje se odnose na Balkan i “upliv ruskog faktora na Balkan”.
Česta tema tih konferencija su korupcija u Srbiji i Srpskoj.
Saša Toperić vodi Projekat Mediteranskog bazena Centra za transatlanske odnose SAIS pri “Džon Hopkins” Univerzitetu u Vašingtonu. Pomažu mu profesori sa pomenutog univerziteta, a zbornike sa skupova koje organizuje Toperić dostavlja na sve važnije adrese u Vašingtonu, te različitim tink-tenkovima i poznatim medijima.
Nije nevažno što bivši studenti “Džon Hopkins” Univerziteta čine značajan dio administracije u Stejt departmentu.
Iako su vrijedni pažnje bili i sastanci predsjednice sa sekretarom savezne države Merilend Džonom Vobensmitom, i sa predsjedavajućom Doma delegata države Merilend, Adrianom Džons, ni o njima na sajtu Američke ambasade u Sarajevu nije bilo ni riječi.
Dodikova izjava da zbog podrške Trampu trpi posljedice, kao i mađarski premijer Viktor Orban, ukazuje da je američka “duboka država” i dalje faktor u spoljnoj politici SAD, jer uporište ima u oba doma američkog Kongresa, a prisutna je i u obje partije (Demokratskoj i Republikanskoj).
Evidentno je da je Trampu potreban još jedan predsjednički mandat, odnosno reizbor, kako bi je dokrajčio.
Svjesna takvog razvoja prilika ni “duboka država” ne spava, i stoga će svi koji se usude da Trampa podrže u pohodu na novi mandat trpiti udarce, ali se odustati ne smije jer je ulog veliki.
Američka “duboka država” pravi probleme i turskom predsjedniku Erdoganu. Konkretni rezultati njenog rada bili su vidljivi na nedavno održanim lokalnim izborima, jer je Erdoganova AK Partija izgubila izbore u nekoliko važnih gradova, poput Istanbula i Ankare. Erdogan je shvatio da je “đavo odnio šalu” i ustremio se na one koji ga godinama podrivaju i zamalo mu nisu glave došli u neuspjelom puču – na Guleniste, odnosno na FETO, što je skraćenica za Gulenovu terorističku organizaciju (tretman koji Gulenisti imaju u Turskoj).
Njih osmoricu Erdogan potražuje od BiH, što je ponovio i tokom nedavnog dolaska u Sarajevo.
Na Erdoganov konkretan i oštro intoniran zahtjev, Bakir Izetbegović i “njegov” član u Predsjedništvu BiH, Šefik Džaferović, odreagovali su nemušto, pozivajući se na pravne procedure, odnosno, nisu iznijeli svoj politički stav. Nasuprot Bakiru i Šefiku, Dodik je bio konkretan koliko i Erdogan – Guleniste treba izručiti Turskoj.
Ispade da je Dodik “bolji” sa Erdoganom nego Bakir. Ali, ne treba se čuditi.
Za razliku od Dodika, koji je uvijek imao svoj stav, kod Bakira je dvosmislenost i nedorečenost često prisutna. U slučaju Gulenista on se nalazi između dvije vatre. Ako ih izruči – zamjerio se “prijateljima” u Vašingtonu, koji bez po muke mogu izvesti “puč” u njegovoj SDA, i na jesenjoj stranačkoj skupštini “progurati” Zvizdića za predsjednika. Ako se zamjeri Erdoganu, a na dobrom je putu da to učini, jer Bakirov bezbjednjak Osmica previše dugo (kažu, duže od dvije godine) izbjegava da se sretne sa kolegama iz Turske, sa kojima je ranije redovno bio na “kahvi” (u prvih šest mjeseci mandata čak deset puta).
A vele i, što Dodik o Mektiću i Osmici misli, to misli i Erdogan. Pa sad, budi pametan u “bosanskom vilajetu”!
Šalu na stranu, Bakiru nije ni malo lako. Teško se zaklanjati iza pravnih procedura i sudskih organa u slučaju Gulenista. Dovoljno je da ih Mektić proglasi bezbjednosnom prijetnjom, kao što je to ranije činio kada se radilo o ruskim piscima i privrednicima, i oni su već na putu za Tursku.
Zaharu Prilepinu, koji je postao ime u svjetskim okvirima, zamjereno je što je podržao borbu svojih sunarodnjaka u Donbasu. Gulenistima se spočitava umiješanost u neuspio vojni udar koji je u Turskoj odnio 200 života.
U čemu je stvar?
Nije se zamjeriti Amerima. S druge strane, bez Erdoganove podrške, koja mu je zlata vrijedila na prethodnim izborima, Bakir nije siguran da li će od oktobra voditi SDA.
Pa onda je “najbolje” upirati prstom u “republiku šumsku”, u MUP koji se “ilegalno naoružava”, u Dodika koji ne prihvata MAP, i raditi po svome – ne dati vlast, Savjet ministara održavati na infuziji, voditi politiku “malo tamo, malo vamo”, i čekati “bolja vremena”. A njih neće biti, bar za Bakira.
Sve u svemu, Milorad Dodik dobro koordiniše “talase” spoljne politike Srpske. Predsjednica Cvijanović postepeno, ali sigurno, “plovi” prema Trampu, a Tramp ka svom drugom mandatu. Dodik je hrabro “zakoračio” prema Erdoganu i Orbanu. Kada se u Banjaluci dovrši Srpsko-ruski kulturni centar, na otvaranje će doći ruski predsjednik Putin.
