Rasprava o tome da li je za teške saobraćajne nesreće kod nas više krivo stanje puteva ili neodgovornost vozača je na neki način slična onoj o kokoši i jajetu.

Ko je ikada provezao automobil nekim od naših puteva zna da su mnogo od njih zaista opasni, a da ne govorimo o tome da su pravljeni prije više od 30 godina i za potpuno drugačiju vrstu saobraćaja. To što izdržavaju tolike godine i mnogo veću frekvenciju vozila je pohvala nekadašnjim inženjerima koji su ih pravili, jer ovi današnji nisu ni blizu sposobni da to urade, ali nije i garant da su oni i danas bezbjedni.

S druge strane, ko se makar jednom provezao našim putevima, zna i da vozači po tim takvim putevima, sa starim i neispravnim vozilima, u vožnji divljaju. Politički korektno rečeno, ne prilagođavaju brzinu i vožnju uslovima puta. Prostije rečeno, ponašaju se kao da svi voze hamere po njemačkim autoputevima.

Ili kao da ne haju ni za svoj život, a kamoli za živote saputnika ili onih koji im dolaze u susret. Sa statistikom koja pokazuje i da svaki dan na putevima, za volanom, možete sresti bar 20 ljudi koji su toliko pijani da ne mogu ni da hodaju kako treba, a kamoli da voze auto, o čemu da pričamo?!

Možemo se izvlačiti koliko hoćemo na stanje puteva, ali za vožnju u pijanom stanju, bjesomučno preticanje kolona automobila i jurnjavu bez cilja i smisla, nema opravdanja. I ne treba da bude razumijevanja, popuštanja ili ignorisanja.

Ali, isto tako, ne mogu se ignorisati ni ovakva iskustava: čovjek se zakuca u brdo vozeći 15 kilometara na čas ispod ograničenja, plati kaznu za vožnju neprilagođenom brzinom i štetu na svom autu. Nakon svega policajac mu kaže da mu je džaba bilo i da se tu pridržava ograničenja, jer na toj krivini put iznosi automobile, „stručnjaci“ su odredili ograničenje, a „krivine je skupo ispravljati“.

I to nas vraća na dilemu s početka. Dok mi čekamo da se jedno, drugo ili oboje promijeni, svakodnevno u autima stavljamo glave u torbu, a na putevima se gase mladi životi.

Srpskainfo