Sporazum trojice lidera oko formiranja Savjeta ministara BiH i dalje podiže prašinu, čime se u drugi plan stavlja činjenica da BiH ni deset mjeseci nakon izbora nema vlast na državnom nivou.

Iako se nakon potpisivanja sporazuma činilo da će BiH napokon izaći iz ćorsokaka u koji je upala odmah nakon izbora, već dan kasnije ispostavilo se da to neće ići baš tako glatko. Osim što je sporazum lidera SNSD, SDA i HDZ BiH, podigao na noge opoziciju u Srpskoj i pojedine partije u FBiH, podijelio je mišljenje čak i unutar ove tri stranke.

Dodatnu zbrku u cijelu priču unosi činjenica da još nije potpuno jasno šta su trojica lidera tačno dogovorili po pitanju slanja u NATO prvog godišnjeg nacionalnog plana (ANP), što će, čini se, i biti glavni kamen spoticanja oko formiranja buduće vlasti.

Na to su već upozorili dvojica članova Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Šefik Džaferović, koji su rekli kako neće glasati za kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara ako nema odluke o upućivanju ANP u NATO.

Inaćenje Komšića i Džaferovića, da po svaku cijenu spriječe formiranje Savjeta ministara, ukoliko se prethodno ne pošalje ANP, otvara pitanje, zbog čega se uporno insistira na tome umjesto na brojnim drugim reformama koje čekaju ovu zemlju.

Da li ovim, Komšić i Džaferović potvrđuju tezu koja se sve češće pominje, a to je da pojedine članice EU, preko određenih političara u BiH, pokušavaju da spriječe formiranje Savjeta ministara i ulazak SNSD u vlast, ili je u pitanje inaćenje po svaku cijenu – tema je o kojoj se uveliko raspravlja u javnosti.

Analitičari su u više navrata upozorili da je formiranje vlasti i poštivanje izborne volje građana jedan od najvažnijih principa demokratije, dok NATO nije obavezan, te je stoga bitnije raditi na tome da profunkcioniše država, odnosno sve njene institucije, a potom rješavati ostala pitanja. Pa zašto se onda uporno insistira na ANP, umjesto na formiranju vlasti i brojnim reformama koje su bitnije za funkcionisanje BiH i svakodnevni život njenih građana?

– Politika inaćenja – riječi su koje najbolje opisuju apsurdnu situaciju u kojoj se BiH nalazi. Da niko ne želi da popusti ni za milimetar, a da istovremeno to njihovo inaćenje ništa suštinski ne doprinosi kada je u pitanju svakodnevni život građana, analitičari upozoravaju skoro svakodnevno.

– Čak i kada bi se već danas poslao ANP, to suštinski ništa novo ne bi donijelo – stava je vojnopolitički analitičar Đuro Kozar. On ističe da ANP ne znači da BiH ulazi u NATO, zbog čega je i politika inaćenja sve tri strane potpuno besmislena.

– Kada bi BiH danas predala ANP, to ne znači ništa, jer konačnu riječ o tome da li ići u NATO ili ne, na kraju će dati građani- ističe Kozar. On dodaje da su BiH i njeni građani na gubitku odugovlačenjem sa formiranjem Savjeta ministara. Kozar ističe da razumije i jednu i drugu stranu kada je u pitanju ANP, ali da nije rješenje u inaćenju.

– Insistiranje na predaji ANP je zapravo insistiranje na onim zakonitim odredbama i sporazumima koji su ranije potpisani. Međutim, Srpska je u međuvremenu usvojila rezoluciju o vojnoj neutralnosti i tu počinje problem. Sad treba pronaći način kako da se te dvije strane usaglase i uspostave konsenzus. Formiranje vlasti je neophodno kako bio se sprovele reforme koje nas čekaju – podvlači Kozar. On ističe da bi bilo dobro kada bi se predao neki kompromisni ANP, koji bi značio da je BiH i dalje aktivna u partnerstvu za mir gdje je i dosad bila.

– To bi značilo da predstavnici Oružanih snaga BiH i dalje idu u mirovne misije, kao i do sada, te da nastavljamo saradnju sa NATO štabom u Sarajevu, koja inače postoji od ranije. To je onaj minimum koji bi trebalo održati. To u suštini ne znači ulazak u NATO, a predstavlja neki kompromis – smatra Kozar. On dodaje da se ne treba plašiti slanja ANP jer je to samo jedan korak, a takvih treba da bude jako mnogo za ulazak u NATO. Kozar ističe da partnerske odnose sa NATO treba zadržati, jer ih ima i Srbija, koja je do sada imala više vojnih vežbi sa tom vojnom alijansom, nego bivša JNA.

Za  Milana Sitarskog, člana Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara, nema nikakve dileme da je uslovljavanje sa ANP potpuno suvišan balans na političkoj sceni BiH, već opterećenoj nekim težim balansima koji se ne mogu tako lako otkloniti. On ističe da je ovaj problem u suštini hiperemocionalizovan i vještački napumpan, te da je vjerovatno motivisan time da bi neke stranke željele da Savjet ministara ostane da funkcioniše u tehničkom mandatu. Sitarski dodaje da Komšić i Džaferović uporno insistiraju na ANP kako bi se dodvorili svojim biračima, jer kod dobrog dijela njih nedavni sporazum trojice lidera nije pretjerano popularan.

– Tu su DF, SDP i još neke bošnjačke stranke koje već kritikuju taj sporazum. SDA se nalazi u nekom rascijepu između elementarne korektnosti prema sopstvenoj državi i formiranja vlasti, a s druge strane između svog stranačkog interesa jer ne treba zaboraviti da su sljedeće godine lokalni izbori – navodi Sitarski. On dodaje da je neuporedivo bolje da se postigne konsenzus oko formiranja vlast jer bez toga BiH ne može ići putem evropskih integracija, nego da se nateže oko NATO, oko čega ne postoji konsenzus.

EU ne odgovara formiranje vlasti

Politički analitičar Cvijetin Milivojević ističe da uporno insistiranje na ANP daje naslutiti da nekome iz EU ne odgovara da se formira vlast u BiH. On dodaje da bi bilo logično da Brisel podrži sporazum trojice lidera, ako zaista računaju na BiH i žele ubrzati njen put u EU.

– Formiranje vlasti je demokratski čin, dok NATO nije obavezan. Međutim, imate situaciju da se iz Brisela s vremena na vrijeme šalju poruke kako je mnogo važno da li će se poslati ANP. Ispada da je to važnije od formiranje vlasti. Pa kako to može biti važnije? Imate primjere zemalja Evrope koje nisu članice NATO, pa nikom ništa – podsjeća Milivojević. On ističe da se iz Brisela šalju loši signali koje onda političari u BiH, svako tumači na svoj način, hvatajući se za onaj dio koji njima ide u prilog.

Srpskainfo