Prosječna plata u Republici Srpskoj se u posljednjih deset godina, ako ne računamo onih 30 maraka kojih se Vlada odrekla od poslodavaca u korist radnika, veća je za samo 86 konvertibilnih maraka.
U tom periodu, recimo, struja u Republici Srpskoj poskupila je dva puta, a svake godine je veća naknada za obnovljive izvore energije koji dolaze uz račune za struju. U najvećem gradu Srpske, u Banjaluci, u protekloj deceniji voda je poskupila dva puta, kao i odvoz smeća. Slično se desilo sa komunalijama u ostalim lokalnim zajednicama.
Na tržnicu se ne može otići bez najmanje 30 maraka da bi se mogao napraviti jedan kvalitetan porodični ručak i eventualno kupiti kilu nekog voća. Možda ostane još para za deset jaja. U trgovinu se u malo veću kupovinu i to samo osnovnih životnih namirnica ne može ući bez pedesetak maraka.
Sa cijenom nafte nikad ne znamo šta će da bude, ali se država obezbjedila i povećala nam akcize na gorivo. Istovremeno, dok trube o mjerama za povećanje nataliteta, u stratu odbijaju sve i jednu inicijativu da se smanji porez na dodatu vriijednost na hranu i opremu za djecu.
Na sceni su tiha poskupljenja svega i svačega i to sa objašnjenjem „to je povećanje na mjesečnom nivou od samo…“ i tako nekoliko puta godišnje.
Istovremeno, plate su simbolično rasle, a nekima su čak i smanjenje. Prema tome, to što je prosječna plata rasla za (smješnih) 86 KM ništa ne znači. Jer, više od 16.000 zaposlenih u Srpskoj je prijavljeno na minimalac od 450 maraka, a to više od 16 odsto ukupnog broja radnika. Ili, polovina zaposlenih u trgovini i ugostiteljstvu zvanično prima oko 500 maraka mesečene zarade. Zvanično, oko 40 odsto zaposlenih ima platu do 600 konvertibilnih maraka.
Premijer Republike Srpske izjavio je neki dan kako ljudi ne mogu da žive od 500 ili 600 maraka plate i da razmišlja o povećanju najniže plate.
Ako se život mjeri po tome da se od naknade za rad mogu podmiriti biološke potrebe i platiti komunalije, onda jedno domaćinstvo može možda da preživi od 2.000 KM.
