Skoro nevidljiva ploča sa natpisom, jedva vidljiva i prekrivena rastinjem, kao što smo i mi prekriveni neznanjem i ravnodušnošću
Svoju istoriju teško pamtimo, humke pune nedužno prolivene krvi srpske nejači tokom drugog svjetskog rata zaboravili smo onoga trenutka kada smo krvnika opet prihvatili za brata i vjerovali u neku bolju sjutrašnjicu.
Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tijela zaboravljene srpske djece koja su stradala od ustaškog noža u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Život nekolike stotine mališana prekinuo je zao naum Pavelićević koljača. Istoričar Đorđe Bojanić, koji se kroz svoj rad bori protiv zaboravljanja naše istorije smatra da 90 posto Srba ne zna da ovo mjesto postoji.
„Zašto? Neodgovorni i nedostojni imena naših predaka olako zaboravljamo svoje žrtve ili nas to ne interesuje, što je velika tragedija po nas, zato smo tu gdje i jesmo. Imamo li pravo tražiti oprost od Novomučenika srpskih zbog našeg besmisla i nedostatka egzistencijalnog samopoštovanja!?“, pita se Bojanić i dodaje:
„Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tajnu djece mučenika, žrtava ontološkog zla oličenog u genocidnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenim ustašama.
Skoro nevidljiva ploča sa natpisom, jedva vidljiva i prekrivena rastinjem, kao što smo i mi prekriveni neznanjem i ravnodušnošću“
Bojanić smatra da su ova nedužna djeca zaslužila mauzolej, a za kojim po njegovim riječima, naši preci i žrtve genocida plaču!
„A mi živi i dalje nemamo snage da mauzolej podignemo! Čak ni poglavlje u udžbenicima istorije nemamo o srpskom stradalaštvu u 20 veku. Zašto? Moramo ovo znati, da nam se zlo ponovo ne dogodi“, jasan je Bojanić.
Na groblju se nalazi spomenik i mala ploča na kojoj piše „Ovdje je sahranjeno nekoliko stotina djece sa Kozare 1942“.
Danas tek po koja igračka svjedoči da nije običan grob već mjesto gdje je stotine mališana zadnju put vidjelo svjetlost dana.
