Bosna i Hercegovina se ni 24 godine nakon Dejtona ne može nazvati samostalnom državom, koja sama donosi svoje odluke. Prije bi se moglo reći da je ovo kolonija u kojoj žive različita plemena, međusobno zakrvljena do te mjere da im stalno treba neki tutor koji će im govoriti šta i kako trebaju da rade.
I ne treba to da čudi jer je dejtonska BiH i napravljena tako da tapka u mraku i samo fizički egzistira.
Sama činjenica da je prilikom rođenja dejtonska BiH dočekana na ruke više babica, moglo je naslutiti kakva će država postati.
Zna se, tamo gdje je mnogo baba kilava su djeca. Ova država ne samo što je kilava, već se sa sigurnošću ne može ni reći da li je uopšte država.
Osim što je zaustavio rat, Dejton zasigurno nije donio ništa dobro građanima ove zemlje.
Već u samom startu Dejton im kaže da nisu građani BiH, već Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji žive svako u svom etnički podijeljenom dijelu države.
I hajde što nemamo svoju državu, već živimo u kolonijama, čekajući da nam neko drugi kaže šta ćemo da radimo. Razapeti između Beograda, Zagreba, Brisela, Vašingtona, Moskve i Istanbula, možemo s pravom reći da naša spoljna, ali i unutrašnja politika ne zavisi od nas samih, niti je odraz volje građana ove zemlje. Prije se može reći da je odraz volje političara drugih država ili naroda.
Država bez predsjednika i vlade, na čijem čelu se nalaze vjerske poglavice, a u kojoj se “državni” ministri ne biraju po stručnosti, već po nacionalnosti, i ne može očekivati ništa drugačije.
Skeptici će reći – pa imate državu, zašto je ne uredite!?
Da, država Bosna i Hercegovina živi, ali je priključena na aparate za vještačko disanje, i tako može da egzistira narednih 100 godina. Za to vrijeme, poglavice će da gomilaju svoj imetak, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci će i dalje da sjede u svojim etnički podjeljenim torovima i postavljati jedni drugima čuveno pitanje: “Ko je prvi počeo rat”?
