Među predloženim građanima za Plaketu počasnog građanina, na sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, zakazanoj za sutra, je i Sakib Mahmuljin, penzionisani general tzv. Armije BiH, kojem se u Sudu BiH dokazuje krivica za zločine u Vozući. Mahmuljinu, komandantu Trećeg korpusa tzv. Armije BiH, bio je podređen zloglasni odred El Mudžahid, za čije je monstruozne zločine u Vozući, Haški tribunal presudio Rasima Delića.
Beskrajno dugih 18 dana u rukama mudžahedina zauvijek je promijenilo život Bogdanki Gligorić. Stidila se njihovih zlodjela, ćutala preduge 24 godine, ali je odlučila da progovori, jer potresna sjećanja o torturi u mudžahedinskim logorima u Kamenici i u Podbriježđu kod Zenice nije mogla suzama izbrisati.
– Dva nepoznata lica – mudžahedina, oborila su me na zemlju… Nikada nikome nisam smjela reći, oni su mene počeli da siluju, oborili su me na zemlju, ja više za sebe nisam znala… Lično znam, tu veče čulo se prozivanje i urlikanje “Idite gore gdje su četnici, zakopavajte gore”. Tu su ljudima i glave odsjecali, tu se sve izdešavalo, u logoru u Kamenici… Govorili su “Sakibe, ostvario si svoj cilj, Sakibe, ostvario si svoj cilj…” – uz suze svjedoči Gligorevićeva.
Na ostvarenom cilju, protjerivanju Srba iz 30 sela južnog Ozrena i Vozuće u ofanzivi drugog i trećeg korpusa tzv. ABiH, 10. septembra 1995. godine Sakibu Mahmuljinu i Seadu Deliću, čestitao je lično Alija Izetbegović. Snimci jasno pokazuju i prisustvo mudžahedina, koji ravnopravo učestvuju u raportiranju vrhovnom komandantu. U ofanzivi 23.000 Alijinih ratnika, na 2.500 boraca Vojske Republike Srpske, ubijeno je 450 boraca i civila. 412 vodilo se kao nestalo, a do danas nepoznata je sudbina 129 Vozućana.
– U Stogu kod Crkve pronađena je masovna grobnica, od kojih je 19 tijela obezglavljeno. Nakon 24 godine pitamo Sakiba Mahmuljina i sve relevantne gdje su 64 zarobljena u Kamenici, Borovicama, koji su živi zarobljeni i čiji se trag gubi – naveo je Zoran Blagojević, predsjednik Zavičajnog udruženja Zavidovićana Doboj.
Da su se predali živi i razoružani, svjedoči i Duško Gligorić, koji se od zle sudbine spasao jer je sa još trojicom sapatnika odabran da u pravcu Tuzle nosi tijelo ubijenog pripadnika tzv. ABiH, gdje je bio zatočen mjesecima. No, i Duško je 10. septembra 1995. godine, bio svjedok zločinima mudžahedina, za koje ni opomenu nisu dobijali.
– Bio sam prisutan, jednog su momka ubili odmah tu spred sale u Kestenu – Milenka Stanića. Bio je razoružan, a pucali su u njega i ubili ga – svjedoči Gligorević.
Veselko Pejić, sin nestalog Miloša Pejića, rekao je da je njegov otac bio u grupi od 54 zarobljenika koji su nestali bez traga.
– Mahmuljin ne može tu odgovornost sa sebe skinuti – poručuje Pejić.
Grupa građana i odbornika Zeničko-dobojskog kantona, kao i predsjedavajući Skupštine Ćazim Huskić, obrazloženjem besramnog prijedloga Mahmuljina za Plaketu počasnog građanina, bacili su im so na rane.
– Svojim vojničkim ponašanjem i nesebičnim zalaganjem pozitivno je uticao na razvijanje međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, humanosti i tolerancije među ljudima različitih nacija, vjera i kultura – navedeno je u obrazloženju.
Za zločine u Vozući sramotnom kaznom od tri godine presuđen je komandant tzv. Armije BiH Rasim Delić.
Dok se komandna odgovornost Sakiba Mahmuljina, direktno nadređenog odredu El Mudžahid, dokazuje pred Sudom u Sarajevu, iz radikalnih zeničkih SDA krugova, prema mišljenju stručnjaka za bezbjednost Dževada Galijaševića, pravosuđu se šalje jasna prijeteća poruka.
– U Zenici su shvatili da taj predmet ne ide dobro i da bi Sakib Mahmuljin mogao biti osuđen za te teške ratne zločine afro-azijskog smeća na Vozućoj i požurili su prije nego što bi Šefik Džaferović bio optužen za te iste zločine – ističe Galijašević.
Džaferović je ratnih devedesetih bio načelnik Centra službi bezbjednosti Zenica u kojoj su tada, a i danas, afro-azijski džihad ratnici uživali posebne počasti i povlastice. Stoga i ne čudi, kaže Galijašević, da se sramna inicijativa iznjedrila upravo iz Zeničko-dobojskog kantona, gdje je kako tvrdi centar moći SDA.
