Protiv koga bi na prostoru etnički i vjerski najhomogenijem u Evropi SDA vodio rat?
Piše: Dževad Galijašević
Antiustavna objava rata spakovana u Deklaraciju SDA koju je na kongresu stranke usred čisto muslimanskog Sarajeva izneo Bakir Izetbegović, sin tvorca programa i političke prakse islamizacije muslimana u BiH, nije iznenadila ni posljednjeg abadžiju iz šehera.
Oni koji su živjeli Alijine poruke u ratnim godinama znaju da ova deklaracija sina vjerskog fanatika ne može izaći na dobro. Najmanje što se može očekivati od poziva na rat namijenjenog radikalizovanom glasačkom tijelu je dalje produbljivanje krize u BiH i dalja disolucija države. Ona, razumije se, nije počela od ovog proglasa već traje godinama, a sada u Deklaraciji iznjeti ciljevi tek su pokušaj skrivanja aktivne i stalne blokade institucija države i njenog puta ka Evropskoj uniji.
Deklaracija je otuda u funkciji legitimisanja. Zanimljivo da ovaj antidržavni i antinarodni proglas, u kojem se najavljuje organizovano političko, ideološko i medijsko djelovanje, te političko nasilje nad svim pravima naroda utvrđenih Ustavom, u prvi plan stavlja državu BiH. To što državu čine zajednice tri ravnopravna konstitutivna naroda i dva entiteta za autora Deklaracije je manje bitna stvar. Nije li se SDA od svog osnivanja pa do danas zalagala za iste ciljeve: principe islamizacije i unitarizacije?
SEGREGACIЈA, PROGON, MALTRETIRANjE Prividno odbacujući etno-nacionalni koncept uređenja države, SDA i ovom deklaracijom najavljuje političku borbu za republiku, građansku i demokratsku državu a istovremeno gradi na teritoriji koju efektivno kontroliše sistem segregacije, progona i marginalizovanja Srba i Hrvata, zbog čega je taj prostor danas, etnički i vjerski, najhomogeniji u Evropi. Ništa bolje ne bi bio sačinjen nacistički koncept brige o pravima Јevreja.
Izetbegović, SDA i njihova Republika BiH nisu Bosna i Hercegovina nego samo “frtalj” njene teritorije, poznat po terorističkim bazama (njih stotinjak), paralelnim džematima (njih 22), radikalizmu i ratnicima koji svakodnevno ginu za “Islamsku Siriju”, “Islamski Avganistan”, “Islamski Irak”, “Islamsku Palestinu”.
o je onaj dio BiH koji izaziva najviše kulturne i istorijske nelagode i straha na cijelom kontinentu. Pokazalo se da to nije dovoljno dobar razlog da neke zapadne ambasade (američka i britanska) promene odnos prema fundamentalistima u Sarajevu.
I onda kada se neumorno “bore” protiv terorizma, oni podržavaju terorističke organizacije i njihove radikalne izvršioce, nekad otvoreno – nekad prikriveno, ali će tako biti sve dok ovi predstavljaju prijetnju građanima i narodima BiH, posebno Republici Srpskoj i njenom ustavnom poretku.
Metodologija podrške je uvijek ista i podrazumijeva sprečavanje policijskih agencija da rade svoj ustavom i zakonom određen posao, te da budu aktivna i produžena ruka “islamističke internacionale”.
Politiku su sarajevski islamisti oduvijek vodili u paralelnim državnim strukturama podržanim paraobavještajnim informacijama koje čine osnov konačnog odlučivanja o putu kojim će zemlja ići.
Ipak, na vrhu piramide destrukcije je, i danas kao i ranije, ukupno naslijeđe Alije Izetbegovića, njegov sin Bakir i Alijina vjerska grupa koja ima radikalne političke ciljeve a registrovana je i djeluje kao Stranka demokratske akcije – SDA.
GDЈE SU ČAMPARE? Na proteklom Kongresu SDA, održanom 14. septembra, Bakir je pridobio Denisa Zvizdića i pobjedio bezbjednjake i obavještajce: Šemsudina Mehmedovića i Aljošu Čamparu. Treba napomenuti da je uticajni kadrovik Avdo Čampara, bivši komunistički tužilac u BiH, te Alijin sekretar Skupštine RBiH i same SDA, izgradio snažan politički klan “Čampare” u kome je do Kongresa SDA bio i rođene sestre sin Denis Zvizdić.
Sin Dubravko je kao tužilac u Tužilaštvu BiH bio i šef Udarnog tima za borbu protiv terorizma, ali pošto se nije borio protiv njih nego za njih, aktuelna tužiteljica Gordana Tadić je donijela odluku da ga smijeni sa te dužnosti, pa je u maju 2019. na njegovo mjesto postavljen Ćazim Hasanspahić. Ali ni to nije sve.
I sin Aljoša, koji je još uvijek ministar policije muslimansko-komšićevske Federacije BiH, s neobičnim imenom koje asocira na Rusiju, ali je zapravo došlo po djedu Aliji koga su u Gacku zvali Aljoš, već je i sam kupio kartu za odlazak u političku penziju.
Pobijediti “Čampare”, te skloniti obavještajca i ratnog načelnika policije u Tešnju a poslijeratnog nasljednika Šefika Džaferovića na mjestu načelnika CSB Zenica, predstavlja prvu političku pobjedu “malog od Alije”.
Ne treba zanemariti ni prisutno bošnjačko uvjerenje da su hrvatsku narodnu konstitutivnost već slomili političkim virusom hrvatskog porijekla zvanim Željko Komšić, i da su na pozornici ostali samo Srbi i njihova Republika Srpska. Politički ciljevi objavljeni u Deklaraciji odnose se na nestanak Srba i Hrvata u BiH.
Naravno, zemlje EU ne žele i neće dozvoliti da politički i bezbjednosni haos koji vlada u BiH na bilo koji način postane dio Evrope, i pored nekontrolisanog, izbjegličkog talasa dodatno ugrozi njihove građane i njihove institucije.
Nesumnjivo da dolazi vrijeme u kome se odgovornost za ukupno stanje u BiH neće moći neopravdano i bez mjere pripisivati samo domaćem političkom faktoru. Dio odgovornosti pripada i međunarodnoj zajednici.
