Knjiga o kojoj se par meseci unazad u regionu govori u hvalospevima, a koja nas vraća u nedavnu prošlost, opominje i slobodno se može reći uči onome što od istorije kao učiteljice naših života uporno odbijamo da naučimo, jeste delo „Schindlerov lift“ jednog od najpoznatijih pisaca iz regiona, Darka Cvijetića.
Roman koji je ove godine objavio „Buybook“ iz Sarajeva govori o naglom, surovom prekidu mirnog komšijskog života Srba, Hrvata i Muslimana u jednom od solitera (crvene boje) u Prijedoru, kada isti ljudi koji dotad o svom nacionalnom poreklu nikada nisu razmišljali u okvirima nadetničkog u odnosu na druge, odjednom počinju da te „druge“ mrze, prebijaju i ubijaju. Na manje od devedeset stranica „Schindlerovog lifta“ stalo je toliko tuge, nesreće i zla s jedne strane, dok naspram njoj stoje upitanost, začudnost zašto se sve to dešava, ali i uverenje da ipak postoji u čoveku snaga da tako nešto ne ponovi.
Roman Darka Cvijetića čita se sa knedlom u grlu; on je realističan, pun snažnih slika koje se urezuju u pamćenje, a opet poetičan, pa čak dirljivo duhovit. Sve je to ovaj pisac uspeo da unese u svoje prozno delo a, kako jedan od recenzenata, Selvedin Avdić piše, „Crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman „Schindlerov lift“ nosi težinu deset tomova najbolje literature“.
Darko Cvijetić (1968) je reditelj i dramaturg u pozorištu Prijedor. Piše i objavljuje pesme i priče, prevođen je na desetak svetskih jezika, režirao je, kako piše u kratkoj biografiji, od Beketa do Čehova, ali i igrao u pozorištu – Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Roman „Schindlerov lift“ dramatizovan je i u pripremi je predstava koju će za sarajevski „Kamerni teatar“ režirati Kokan Mladenović.
* Vaša knjiga surovo podseća na užase rata koji je razorio SFRJ, a prijedorski soliter sa „Šindlerovim liftom“ simbol je tog raspada. Ispod tog užasa, oseća se toplina pesnika. Da li je ona tu da olakša bol?
– „Shindlerov lift“ nastajao je poput drhtanja. Svaka slika, prethodno je bila prodrhtana u opiranju da se ne poludi. Užasi koji su pratili raspadanje SFRJ, na mikroplanu bili su posve strašni i nezamislivi, možda baš zato što smo odrastali u sretnoj sredini, gdje su takva događanja bila potpuno nezamisliva. Da bi taj i toliki obim užasnutosti uopće mogao dotaknuti papir, valjalo ga je opskrbiti toplinom, velikom ljubavlju koju bi mogli nazvati samilosnim uživljavanjem, elementarnom empatijom. Toplina pjesnika, kako rekoste, tu i jeste samo zbog toga, da toliki bol ne bi progorio papir, da toliki bol ne bi pojeo svaku riječ prije njezine progo(vo)rivosti.
* Život i sloboda su ono što se prvo gubi u ratu. Šta ćemo sa dostojanstvom živih – gube ga i mučitelji, gube ga i mučeni. Čemu čovek koji ga izgubi može da se nada?
– Gubitak dostojanstva čovjekovog već je nametnut samom situacijom ratnog okružja. Ne možete biti u ratu, biti „ratni čovjek“, a da ne izgubite konture ljudskosti, ontološkog lica čovjekovog, i to bez obzira jeste li onaj koji muči ili ste onaj koji je mučen. Lišen dostojanstva, čovjek je beznadan, svodi se na manje od svoje sjenke. Beznadnost jest sigurno krajnje stanje, stjeranost u kut bitka. Sveden na puko preživljavanje, čovjek u ratu podsjeća na svoje pretke okupljene oko vatre, i jezik naglo osiromašuje i „spusti“ se samo na tzv. velike riječi – „kruh“, „smrt“, „jutro“, „živ“, „sunce“ ili „strah“.
I čemu se nada? Čaši vode, osmijehu, toplom jelu, zagrljaju… Vidio sam previše ljudi bez nade. Otupljene starice – majke nestalih dječaka, ili dječake – osijedjele, koji su prestarili rođeno djetinjstvo.
* Prijedor je grad koji će dugo pratiti simbol logora koje su srpske vojne i policijske snage uspostavile za Muslimane i za Hrvate. Može li taj pečat sramote ikad biti izbrisan?
– Prijedor je grad koji će morati proći tu, stalno odgađanu, situaciju sučeljavanja s dogođenim. Osjećanje kolektivne osramoćenosti može se izbrisati samo jasnim individualiziranjem krivnje onih ljudi, pojedinačnih ljudi, koji su, u ime kolektiviteta, ubijali i mučili druge ljude. No, isto tako, zadah okruženja bio je takav, da bi ti zločini bili nemogući da nije postojala kolektivna atmosfera odobravanja ili pristajanja na ta pojedinačna činodejstvovanja. Nemoguć je logor za hiljade ljudi koji napravi nekolicina. Postojala je „volja većine“ da se takvo što tolerira, da se kolektivni pristanak kao datost osjeti u zraku – onda je sve moguće. Sramota se može izbrisati samo jasnom slikom, i samo jasnim priznanjem da smo svi „stvorili moć“ da netko, koga smo jednog trenutka prepoznali kao „drugog“, postane lice neprijatelja.
Prošlo je previše vremena i uskoro neće biti nikoga da priznanje sramote i prihvati. Čini se da kolektivno sjećanje upravo to i čeka. Da nema tko priznati i da nema kome priznati. To znači veliki kapital za ponavljanje. U tome je suština poraza.
* Koja je reč koja i danas u Prijedoru sadrži svu gorčinu nedavnog rata?
– Riječ – MASOVNO. Jer – masovni su grobovi (primarni, sekundarni i tercijalni – zvuči kao matematika), masovna su bila iseljavanja, masovno su protjerani ljudi iz drugih sredina, masovno su dolazili i naseljavali Prijedor, masovna je bila naša beznadnost, masovna naša nemoć, masovno smo išli na ratišta, masovno smo bili uplakani…
* Zašto ste izabrali lift marke Šindler za naslov? Ime Šindler vezano je i za Spilbergov film „Šindlerova lista“. Na toj su listi imena ljudi koji će biti spaseni – u vašem romanu, baš suprotno, nižu se imena ubijenih, mučenih, izbeglih, nestalih…
– Dakako zbog simboličkog kapitala koji mi dat u toj sintagmi, u kojoj se odmah prepoznaje naslov čuvenog Spielbergovog filma, čuvena lista s popisom imena onih koje je njemački industrijalac spasio sigurne smrti. U mojem romanu, ime Šindlerovo mijenja predznak i postaje ime koje ne znači ništa, i ne spasava nikog. No, u liftu se zbiva krucijalan događaj. Smrt nevinog djeteta, koje se u liftu igralo i ne znajući čemu lift služi. Na taj način, a čini se da je tako uvijek gdje je previše nasilne smrti, sudbina bira najneviniju za žrtvu. To podsjeća na kršćansko poimanje svijeta i žrtvovanje u obrednom smislu.
Da bi toliki mrtvi i toliko nepravde bilo iskupljeno, simbolički bog sebi uzima nevino jagnje, i njegovu krv prolijeva na očigled svima. I danas, čak dvadesetsedam godina kasnije, krv tog djeteta kojeg je lift ubio, i dalje je na zidovima i vratima drugog i trećeg kata, ali današnji stanari i ne znaju da se svaki dan voze liftom pored te krvi. Otud „Schindlerov lift“ biva naslovom. Pored simboličke vezanosti za spasavanje (kroz čuvenu listu), postoji, dakle, Spasavanje opće krivnje – otkupom nevinog jagnjeta. Tu sada dolazi ona velika rečenica Danila Kiša, da bez literature, smrt jednog djeteta ostaje na nivou statističkog podatka o smrti životinje u klaonici. Time se pun krug simboličkog označavanja zatvara. I počinje očaj literature. Dobro je pobijedilo. Ali, po cijenu Žrtve. Tako je bilo u soliteru, koji je mjesto radnje romana. Prijedor je mjesto u Bosni. A Bosna zemlja u kojoj zlo nikako da padne na koljena.
* Pored solitera, glavna metafora u knjizi je Tito, koga su deca napravila od kartona. Tito, kao ironija bratstva i jedinstva, ili Tito kao simbol utopije?
– Tito je justaponirajuća točka, nasuprot snješku s ogromnim falusom. Između tih dvaju krajnosti zbiva se vrijeme jedne zgrade, nekoliko generacija čiji se ikonolazam klati između vjere u jednu ili u drugu simboličku ravan. I Tito od kartona, i Tito na tapiseriji izbjeglice u Mičigenu, kao i kurati snješko, podjednako su i ironični i apsurdni i utopični. A možda još i najviše znaci našeg poraza i distopijskog beznađa.
* Jedan od stanara solitera celi je rat proveo u stanu. Zatvorio se u svoj svet. Je li to jedno od „uspešnih“ bekstava?
– Taj je mladić proveo doslovce čitav rat u stanu svojih roditelja a da to doista nitko nije znao. Meni je to najporaznija slika slobode. Na kraju rata, on je posjedjeli dječak, gotovo potpuno lišen razuma, koji se igra autićem, vraćen u djetinjstvo kao još jedini prostor neosvojen strahom i ludilom. To „bjekstvo“ je regresija razuma, koji se brani od toliko nerazumnosti koja nam je postala prihvatljiva. On je, u stanu nečujno bivajući, sve dakle čuo, sve dakle znao. Kao Hamletov Horacije, koji odnekud sve zna. On bi trebao biti svjedok dogođenog, ali, dogođeno je toliko jezivo, da je smrvilo svjedoka.
* Vaši najbliži, pa i vi sami imate direktno ratno iskustvo. Kako zalečiti rane koje ono ostavlja?
– Mislim da nema poraznijeg iskustva za bilo kojeg čovjeka, u bilo kojem dobu njegova života – od iskustva rata. Ono je neprenosivo, kako je davno kazano. Te su rane trajne jer su iskustvene granice pomaknute do krajnosti. Nisam siguran kako je moguće zaliječiti ih, ako ne nađete dovoljan kvantum dobrote, da svijet ponovno prihvatite u svoj njegovoj ljepoti i proturječnosti. Rat je permanentno stanje povišenog adrenalina i provaljivanje surovosti iz čovjeka. Ne poznajem nikoga tko je doživio rat a da je ostao nepromijenjen, netaknut. Nema zacijeljivanja, imaju obloge i noćni košmarni snovi.
* Oproštaj i zaborav. Da li je ijedno moguće posle takvih strahota?
– Moralo bi biti moguće. Zanimljivo je da ljudi koji su prošli najveće užase ratnih godina, ujedno su i najspremniji na opraštanje. Taj paradoks je sam po sebi nevjerojatan i ja ga srećem svuda u tzv. regionu. Kao da žrtva nosi krivicu i traži oproštaj, dok su upravo oni s periferije rata ili oni koji su ga potpirivali ali ostali neokrznuti – najveći nacionalisti. Žrtva ostaje bez nacije i postaje samo Žrtva, i to s uvećanom empatičkom kumulacijom.
Koja je tačka u kojoj se možemo nadati kraju mržnje?
– To je točka u kojoj se većina osjeti Žrtvom. Dakako, veliko slovo imanira moj odgovor na prethodno pitanje. Dakle – Žrtva koja se osjeti napuštenom od nacije. Tu se negdje krije nada u svršetak mržnje. Povratak u bol jednine. Raskrđenost, rekao bi pjesnik.
* U ratu ste bili u „glumačkoj četi“ koja je igrala predstave za borce. Kakvo je to iskustvo igrati pred ljudima koji već sutra, možda, neće biti živi?
Moje je ratno iskustvo doista vrlo slojevito. Biti iz tzv. „mješanog braka“ svakako jest pozicija koja je, u okolnostima ratnog sukoba nacija kojima pripadate – trostruko opterećenje, jer vaša strana je uvijek ona druga, vi ste uvijek poimani kao „nedovoljno naš“, ali i „nedovoljno njihov“ e da bi imali komociju potpune pripadnosti. NJegovanje neidentitetarnosti, bespripadništva ovdje je zbunjujuća, i često se uzima kao provokacija „čistih“.
Ja odbijam jednodimenzijsko poimanje identiteta, naprosto zato jer je to nemoguće. Također, jasni su mi nacionalisti i njihovo nerazumijevanje anacionalnih. U ratu, gdje se sukobljavaju nacije kojima pripadate, sve nabrojano djeluje podignuto na desetu potenciju. Da, ja sam bio i u „glumačkoj četi“, jedinici koja je kao ratni zadatak imala, recimo, igrati predstave za borce koji su sa linije dolazili u gledalište. Potpuno suludo je igrati neprijateljskog vojnika vojnicima, koji nakon predstave idu ratovati s vašim likom. Teatar je uvijek igra maski, a u ratnom teatru maske postaju troslojne, i iskustvo je neopisivo. Sudaraju se teatar rata i ratni teatar, a to nipošto nije igra riječi. Prije sukrvica na licu, kojem je maska toliko tijesna, da se urezuje – u lice!
* Vaš roman me podseća na niz filmskih rezova: precizna, suzdržana, tu i tamo blago humorna, a cilja direktno na savest. Da li ste je nekada videli kao film?
– Roman „Schindlerov lift“ i pisan je u nekom gotovo filmičnom ritmu brzih slika i kratkih rezova. Ako bih svoju knjigu vidio kao film, on bi, možda, bio priča mladića koji je rat proveo u stanu – pa su njegove slike sudar dogođenih i preuveličanih strahova, ili pak, priča poginule djevojčice, tako da narativ odlazi u dimenziju nadrealnog… Ponekad i mislim da je sve bilo samo nadrealan san a ne jeziva stvarnost.
* Kao pozorišni reditelj, imate li ideju koji bi pisac najbolje predstavio današnji život na zgarištu SFRJ?
– Živojin Pavlović, koji mi gotovo svakodnevno pada na pamet. Mogu da ga domislim s kamerom punom crno-bijelih slika, okruženog probuđenim pacovima.
* Već više godina uređujete blog Hypomnemata. Da li njime obnavljate sećanja na vreme koje je zlo uspelo da uništi?
– „Hypomnemata“, moj blog, i jest zamišljen kao okupljalište sjećanja na zlom poništeno vrijeme, na zlom ugušene ljude, kao bilješkarenje nožićem po koži koja otvrdnjava. Radujem se svakom novom čitatelju, a vama se silno zahvaljujem na vrlo preciznim pitanjima kojima ste me ponovno razgovorili o gotovo već domišljenom i zaključenom.
