Nagradu za visoka dostignuća u savremenoj književnosti i odanost ljepoti Kočićeve misli i riječi „Kočićevo pero“ za jesen 2019. godine, dobio je književnik Darko Cvijetić za knjigu “Schindlerov lift”.
O nagradi koju dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banjaluka – Beograd jednoglasno je odličio žiri u sastavu: književnici Nikola Vukolić (predsednik), Miljenko Jergović i Mladen Vesković.
Miljenko Jergović Vas je po usamljenosti, ali i hrabrosti uporedio sa Kočićem. Rekao je da Vam „Kočićevo pero“ pripada, te „kao da je dospjelo iz jastuka“ ovog velikana. Kako Vi doživljavate ovu značajnu nagradu?
Svakako, nagrada je velika čast, pogotovo nagrada s tim imenom i od takvog žirija! Riječi gospodina Jergovića su doista gromadne i sjajna je rečenica o peru iz Kočićevog jastuka. Taj jastuk pamti duboke nemire ogromnog čoveka, ogromnog u svojoj plemenitosti, viteštvu riječi i djela i beskrajnoj samoći bez utjehe. U tom kontekstu riječ „usamljenost“ je još i najstrašnija. Ponosan sam, dakako, što je moje malo jurišanje na nebo primijećeno i krunisano Kočićevim imenom. To me opominje i primiče tintu papiru. Usamljenost je usud svake „kočićevske“ pobunjenosti. Hvala izuzetnom Miljenku Jergoviću, zahvaljujem se „Zadužbini Petar Kočić“, Banjaluka/Beograd, hvala gospodi književnicima Nikoli Vukoliću i Mladenu Veskoviću na ukazanoj časti!
U „Šindlerovoj listi“ je takođe crvena boja upečatljiva, kada je u pitanju djevojčica u crvenom kaputu. Koja je simbolika crvene boje u Vašoj knjizi?
Crven je soliter o kojem pišem, crvena je krv ubijene djevojčice Stojanke u njemu, crvena je bila ideologija zemlje koja je u (crvenoj) krvi se ugušila, crveno je lice koje osjeća sramotu za sve što nam se dogodilo, crven je požar koji nas još užaruje u nesretnosti… Simbolika crvenog se doista proteže tim rukopisom i svakim novim čitanjem se preobražava u niz novih značenja i metaforičkih nijansi. Napose, čini se da u crvenom biva i zalazak jedne stravične i teške epohe. Za nadati se da će novi izlazak sunca, nekoj novoj generaciji, biti više plavoneban i lišen svakovrsnog crvenjenja.
Kako ste ranije rekli, tema rata Vam se sama nametnula. Tragični događaji i ratovi su oduvijek bili inspiracija velikim književnicima, kako Vi na to gledate?
Nažalost, rijetke su ovde (i ne samo ovdje, dakako) epohe oslobođene tragizma. Da bi se književnost nosila s užasima ljudske destrukcije kakav je rat, ona mora težiti distanci, da bi zahvatila materiju što je moguće objektivnije. Čini se da nam je zlo kao takvo dio prirode i da ga se mora stalno iznova nadvladavati. Izazov nadvladavanja zla zapravo je inspirativno i to kao potraga za klicama dobrog u nama. Književnost jeste potreba za utjehom.
U toku su pregovori da „Schindlerov lift“ bude postavljen i na neku pozorišnu scenu, možemo li uskoro očekivati glavne junake Vaše knjige na pozorišnim daskama?
Da, možemo… S Kamernim teatrom u Sarajevu postigao sam dogovor, i taj veliki i ugledni ansambl, radiće pozorišnu predstavu inspirisanu romanom „Schindlerov lift“, u režiji izvrsnog majstora Kokana Mladenovića, iz Beograda, u januaru 2021. godine. Taj je dogovor definitivan i potvrđen. Beskrajno sam ponosan što će junaci romana oživjeti na sceni.
Kako Vi vidite današnje mlade ljude i njihovo poimanje književnosti? Kako je stalni odlazak mladih iz zemlje uticao na njihov odnos prema kulturi i umjetnosti uopšte?
Mladi ljudi su danas vrlo obeshrabreni tim neprekinutim, permanentnim odsustvom nade, tim stalnim pomicanjem normalnosti u budućnost. Nesumnjivo je da se danas sigurno manje čita, da je knjiga doživjela preformulaciju novim tehnologijama, no isto tako je svedostupna i prepuštena vašoj slobodi i želji da do nje dođete. Kada se te dvije činjenice dotaknu, vidite puno jada i besperspektivnosti. Na drugoj strani, stasala je poslijeratna generacija mladih književnika koji pišu fantastično i potpuno rasterećeno našim užasima. Dolazi nova i izvanredna književnost, bez obzira što mladi danas masovno odlaze, oni pera nose sa sobom, i u jastuku za sanjanje i u krilu za let kojim odlaze i u laptopu koji će čuvati njihove riječi o nama, za one koji se tek spremaju pokucati na vrata svijeta.
Miljenko Jergović o autoru
Darko Cvijetić je pesnik iz Prijedora, pripovjedač, pisac, ali prije svega drugog on je čovjek pozorišta, glumac, redatelj, dramaturg, lice sa scene i iza scene, svoj svijet on uobličava i artikulira u forme, fragmente i fraktale teatra. Njegov je teatar krvav, užasan i konačan, sa utehom u katarzi. U kraju iza kojeg više ne postoji ništa. Hrabar je čovjek koji nakon svega što se dogodilo ipak piše, za spas duše. Usamljenost Darka Cvijetića uporediva je samo sa usamljenosti Petra Kočića, 1916. godine, u onoj beogradskoj umobolnici, u svijetu pod okupacijom. Zato mu ovo Kočićevo pero nekako prirodno pripada. Kao da je pero iz Kočićeva jastuka.
