Darko Cvijetić u petak je primio Kočićevo pero za roman Schindlerov lift, a u utorak u Cafeu u Dvorištu predstavio zbirku poezije Snijeg je dobro pazio da ne padne.
Jedan od najvažnijih literarnih gostiju 42. Interlibera svakako je bio bosanskohercegovački književnik Darko Cvijetić koji je u petak primio Kočićevo pero za jesen za roman prvijenac “Schindlerov lift”. Primjerak tog hvaljenog romana koji je objavio sarajevski Buybook poklonio je i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću za njegovog obilaska sajma. U utorak je u Cafeu u dvorištu predstavio i zbirku poezije “Snijeg je dobro pazio da ne padne” koju mu je objavio zagrebački VBZ.
Vi se već nekoliko desetljeća bavite književnošću. Da li vas je iznenadila reakcija javnosti na vaš prvi objavljeni roman “Schindlerov lift”?
Apsolutno. Ja se poezijom bavim već četrdesetak godina, od kada sam propisao i poezija je nekakva moja tiha vokacija, s obzirom da ja radim u teatru i da je teatar moj posao. Ja sam naviknut na samoću i tišinu pisanja, tako da me odjek “Schindlerovog lifta” zaprepastio. Nisam niti sanjao da je moguće da u javnosti tako počinje rasti percecpija romana. On se sada već prevodi na njemački i francuski. Njegova percepcija počinje da se širi i da metastazira. Ipak sam zapanjen da su ljudi bili glavni, rekao bih, takve sirove stvarnosti koja je na neki način literarizirana.
Već je dogovorena i predstava po tom romanu?
Da, uskoro ću potpisati ugovor sa sarajevskim Kamernim teatrom. Redatelj je čuveni Kokan Mladenović. Ponosan sam da će moje romaneskno djelo biti prebačeno u teatar koji je moja vokacija.
Tko je glavni lik tog kratkog romana. Da li je to taj crveni neboder?
Taj crveni soliter je zapravo metafora raspada bivše zemlje. Ako uzmete da su u soliterima bili ljudi različitih nacija, onda je crveni soliter sinonim nekakve zajedničke zemlje koja se nekog momenta počinje raspadati i urušavati u samu sebe. A nekakva os oko koje se vrti roman je tragedija jedne djevojčice koja je doista 1992. godine u šestoj godini poginula u tom liftu tog solitera i to je, da kažemo to kršćanski, kao da je sam Bog rekao, kod toliko zla koje činite uzeti ću vam najnevinijega među vama. I uzeo je tu djevojčicu koja je obilježila našu tragediju za sva remena. Ja sam nedavno tražio grob te djevojčice, dvadesetak kilometara pored Prijedora. Uspio sam ga pronaći, a to je grob bez spomenika i bez imena. Ispada i istina je da je ovaj roman njen jedini spomen.
Roman dakle ima uporište u stvarnim događanjima?
To je fuzija fakcije i fikcije s time što je taj vjetar fikcije pridonio da neki fakti ožive, da duhovi faktizma počinju da dišu ida počnu bivati literarizirani. Inače bi to toliko zlo i tu toliku tragediju bilo jako teško gutati sirovu, ali ovako poprilično literariziranu i prebačenu u domenu mašte, ona počinje bivati ganutljiva i živuća u glavi čitatelja.
Abdulah Sidran je vaš roman čak usporedio s “Prokletom avlijom”.
Kada to kaže akademik Sidran, meni klecaju koljena. Jer sada se bojim uhvatiti pera i napisati ijednu riječ jer moram biti dostojan onoga što sam napisao do sada.
Vi ste ove godine objavili i zbirku poezije u VBZ-u. Kako to da ste došli do zagrebačkog izdavača?
Ja poeziju objavljujem godinama. Gospodin Glamuzina mi se javio da objavimo knjigu i to se i desilo. Tako je VBZ objavio zbirku poezije, dok se o “Schindlerovom liftu” još uopće nije pričalo. Ja sam mislio da taj roman i nije neka velika literatura i držao sam ga u ladici, a silno sam se uzdao u moju poeziju. A kada je Buybook uzeo “Schindlerov lift” počelo se sve otvarati, tu je onda došla kandidatura za nagradu Europski pjesnik slobode iz Gdanjska. Ta će nagrada biti dodijeljena u trećem mjesecu, a u žiriju je sada već nobelovka Olga Tokarczuk. Stvari su otišle neslućenom brzinom naprijed.
Bili ste ove godine na sajmu Vrisak u Rijeci, pa u rezidenciji u Splitu, na festivalu Kalibar u Varaždinu, a sada ste punih tjedan dana na Interliberu. Kakvi su vaši dojmovi o hrvatskoj literarnoj sceni?
Odlični. Sada imam jako dobar uvid i mislim da od cijele regije Hrvatska ima najorganiziraniji književni život. Razgranatost tog života je odlična. Šteta da u regiji ne postoji zajedničko tržište knjiga i da se prema knjigama još uvijek odnosima kao prema kruškama. Ne shvaćamo da imamo jedan vrlo malo jezik i trudimo se da ga suzimo, umjesto da pustimo da se grana. Ionako kod nas malo ljudi čita i malo ljudi piše i kada tu malu grupaciju razbijete, činite veliko zlo.
Kako bi procijenili Interliber?
Mi ga znamo kritizirati da je to samo sajam na kojem ima premalo pisaca? Interliber je odličan. Pa kako nema pisaca. Ja sam ovdje sreo i upoznao nevjerojatan broj ljudi, dogovorio poslove, uspostavio kontakte. A sajam i služi tome.
