Osim “legalizovanja” katastrofalnih poteza antifudbalske bratije predvođene Begićem, Bajević i Kajtaz su svih ovih godina otkada se Begić riješio Ivice Osima, imali još jedan zadatak, da se oglase svaki put kad predsjedniku zagusti, i izraze mu bezrezervnu podršku Piše: Edin BOROVINA
Načuo svojevremeno Ćiro Blažević da je Nogometni savez BiH potpisao neki loš ugovor, za prijateljsku utakmicu koju Ćiro nije želio, a koju su mu iz NSBiH bez pitanja podvalili. Van sebe, zove tadašnjeg generalnog sekretara Muniba Ušanovića. Sjedimo za istim stolom, ne čuje se ništa, tajac. Muha se ne čuje. Dolazi Munja, kako ga je Ćiro zvao, vidi da nešto nije uredu. Ovako razgovor teče:
“Munja, taj papir što ste potpisali, gdje ti je?”, pita Ćiro.
“U ladici negdje šefe”, odgovara Ušanović.
“Slušaj, donijećeš mi taj papir, ali prije toga napravi mi na njemu jednu poveću rupu na sredini. Jesi li me razumio?”
“Što rupu šefe”, pita začuđeno Ušanović.
“Da ga nabijam na k**** Munibe, eto što”, vrisnuo je Ćiro.
E, otprilike tako je izgledala situacija kada su se prije dvije godine Dušan Bajević i Sejo Kajtaz, članovi takozvane stručne komisije NSBiH usudili da pred Elvedina Begića i njegove saradnike u Izvršnom odboru predlože Mehu Kodru za selektora A reprezentacije BiH. Bajević i Kajtaz su tada, umjesto da se odmah pokupe s mjesta na koje ih je postavio Begić, podvili rep, a Kodro shvatio da se njih dvojica u Begićevom Savezu pitaju “k’o Sejdo u mlinu”. I odustao od kandidature.
Javnost još nije shvatila ono što je veliki Meho. Bajević i Kajtaz su samo dva fikusa čija je uloga da sve katastrofalne odluke Begića i kompanije vezane za sportski segment, potpišu svojim imenom i prezimenom. Naravno, uredno prime mjesečni paušal.
Osim “legalizovanja” katastrofalnih poteza antifudbalske garniture predvođene Begićem, Bajević i Kajtaz su svih ovih godina otkada se Begić riješio Ivice Osima, imali još jedan zadatak, da se oglase svaki put kad predsjedniku Begiću zagusti, i izraze mu bezrezervnu podršku. I bespogovorno su to radili. Samo za paušal? Pa, i ne baš.
Kada se desio slučaj “rupe na papiru s Kodrom”, obojici nije bilo pravo, ali su shvatili koliko su zapravo nisko na Begićevoj ljestvici vrijednosti, pa su “izašli iz priče o izboru selektora”. Bajević i Kajtaz su tada bili i dobrano “izvaljani” u očima javnosti, pogotovo nakon one pijanke na račun Fatiha Terima u Istanbulu, kada je besposlenom treneru trebao dobar PR, a koji je ciljao na klupu velikog Galatasaraja.
Begiću je hitno trebalo neko sportsko ime, čisto i neukaljano kod javnosti, a ipak spremno da odigra prljavo, ako zatreba. Da aminuje već dogovorenog kandidata. I, brzo je našao podobnu osobu. U Zvjezdanu Misimoviću. Igraču o kojem bi Ćiro Blažević javno, a i Safet Sušić “off the records” imali šta reći. No, Begiću je bilo puno bitnija Misketova pozicija u javnosti, među navijačima. A, navijači Misketa vole. Tu sumnje nema. I zato i jeste bio podoban za Begićevu “operaciju” s Prosinečkim.
Misimović je objeručke prihvatio odraditi ulogu koju mu je namijenio Begić u zamjenu za poziciju s koje ga Begić može šutnuti u svako doba dana. Tada je, podsjećamo, u kombinaciji bio i Amar Osim. Trener kojeg je Begić u praskozorje izbora gledao u oči i govorio kako će sve biti uredu. Noć prije odluke iz Kragujevca stigla je informacija kako je dernek počeo, pomoćnici Žutog uveliko slave.
Sjednica Izvršnog odbora bila je samo formalnost. Naravno, sa nje je javnosti servirano kako su članovi Izvršnog odbora uvažili prijedlog struke i za selektora odabrali Prosinečkog. Ipak, sad je neko drugo vrijeme, okolnosti… Sad bi ga se Begić hladno riješio, ali izgleda neće ići tako lako.
Imena “stručnjaka” su iskorištena i kada je nedavno Prosinečki dva puta podnio ostavku, a potom se predomišljao, jedan od tih “stručnjaka” se šokirao i pisao statuse po društvenim mrežama zbog cirkusa koji je nastao u režiji Saveza i Prosinečkog. Protekla dva dana krenula je nova “kampanja”, mlaka i neuvjerljiva, kako bi se iz petnih žila dokazalo da Begić “nema ama baš ništa” sa izborom Prosinečkog, i da je to stvar Bajevića, Kajtaza i Misimovića. Spomenuti trojac, naravno, šuti.
Obična raja možda pomisili da paušal nije bitan, ali to nije sve. Prosječan navijač reprezentacije BiH ne zna za snahu, koja se pojavljuje na milionskim tenedirama koje raspisuje NSBiH. Kao što ne zna koliko znači kad ti sin iz amaterskog kluba preko noći obuče dres reprezentacije. Nema tog čovjeka koji neće poviti leđa za interes vlastitog djeteta. A takve Begić najviše voli.
On jednostavno voli ljude poput ovih čija se imena protekla dva dana razvlače po medijima, da su upravo oni krivci za dolazak Prosinečkog, a ne Elvedin Begić?! Šta on ima s tim, kao predsjednik Saveza?!
Ne, nije to javno rekao Elvedin Begić. To kaže neki “izvor iz Saveza”. Begić je i dalje u ilegali, on se krije, baš kao što se krio nakon svakog debakla tokom svog mandata. Svaki put kad “uprska i šefa i stanicu”, veliki vođa se sakrije u mišiju rupu. Jer, šta on ima da objašnjava javnosti nakon tri izgubljena ciklusa u nizu? Šta on ima da objašnjava o svim promašenim selektorskim rješenjima? Šta na kraju krajeva predsjednik Saveza ima s tim što mu članove Izvršnog odbora “sluša” i privodi SIPA-a pod optužbom za namještanje utakmica? Kome on da objašnjava? Begić radi ono što najbolje zna. Šuti, krije se, smišlja kako da sa sebe skine svu odgovornost. Za to vrijeme, kako voli da kaže, pusti svoje “kerove s lanca”. Pitanje je samo šta još uvijek radi na čelu NSBiH kad već nema pojma ni o čemu i niti se o čemu oglašava?
