Poslije najduže najavljivanog osnivanja političke partije, a sa najmanjom podrškom među biračima u istoriji političkog života u Srpskoj, konačno se desilo i to veliko ništa.
Ne. Nemojte misliti da je neko drugi, sem Frontala, pisao i pitao kako to da otac Davida Dragičevića (po sopstvenom svjedočenju) krije dokaze o ubistvu svog sina, ali se desilo nešto jednako nevjerovatno. Dobili smo inicijale ubice Davida Dragičevića!
Naravno, javnost se uopšte nije oko toga uzburkala. Zašto naravno? Zato što otkrivanje okolnosti smrti u ovom predizborno-političkom rijalitiju nikada i nije bio prioritet. Naprotiv. Što više mistike i nedorečenosti u javnosti, to bolje.
Prioritet je nešto drugo, pa su mediji zabavljali javnost sa dvije vijesti. Ne, u pitanju nije Lana Bijedić, za koju se sasvim sigurno zna da je ubijena, ali njen ubica još nije pronađen. Niti koga briga.
MA, KAKAV D.K., TO VAM SE UČINILO. OSNIVAMO STRANKU!
Jedna je konačno razotkrivanje pravih motiva medijske kampanje oko ove krivične istrage i nakon izbora, odnosno Osnivačkom skupštinom još jedne trabantske kombi-stranke. Druga je odbacivanje tužbe za klevetu, podnesena od strane Đorđa Rađena, koji je dovođen u vezu sa istragom oko smrti Davida Dragičevića.
O „inicijaliziranom ubici“ ništa, pa je izvjesno da će ova vijest o „imenovanju ubice“ doživjeti sudbinu „slike stika“, koja je za visokoprofesionalne i nepristrasne medije u jednom trenutku „dokaz o ubistvu“ u naslovima, dok se već u drugom nije uopšte desila.
ZAŠTO DRAGIČEVIĆ STARIJI KRIJE SNIMAK?
Oni koji se u Sliku stika uključuju tek sada, moraju biti svjesni medijskog fenomena da ni oni koji su tu vijest objavili, niti oni koji su je prenijeli, ne žele više nikako da izvještavaju o tome. Nepristojnim se smatra ako priupitate šta je sa izjavom oca „da sve zna“ i da se vidi ko kidnapuje njegovog sina sa nekakvog famoznog video zapisa sa Rajfajzen banke u Banjoj Luci, koji potom nikad nije objavio.
Pri tome je bilo više nego jasno nacrtano da misli na pripadnike MUP RS. Optužbe učinio uživo na BHT, javljajući se video-linkom iz druge zemlje, te prozivajući najviše izabrane dužnosnike za učestvovanje u ubistvu svog sina.
Isti ti mediji svakodnevno prenose njegove najnovije istupe iz inostranstva, gdje se nalazi na način nepoznat Graničnoj policiji BiH, ali ne podsjećaju na ovu vijest koju su ranije objavili. Bez obzira što bi zahvaljujući takvom podatku, odnosno mogućem dokazu, došlo do ključnog pomaka u istrazi o ubistvu dvadesetjednogodišnjeg mladića, koju vodi Okružno javno tužilaštvo Banja Luka.
(MOŽDA JER SNIMAK OTMICE NE POSTOJI?)
Logično bi bilo da otac oštećenog dokaze iznese, ili da prizna javno kako je lagao čisto u svrhu održavanja političko-medijske pažnje? On ne posjeduje snimak ključan za nastavak istrage, već je prosto zamajavao javnost do konačnog osnivanja političke partije? U suprotnom je to namjerno skretanje istrage sa pravog puta, pa tako javnost treba da donese zaključak o svemu?
Ne. Nećete to čitati ni u jednom mediju. Pričamo i u našem podnaslovu o otmici, a budući da ne postoji snimak, sasvim je sigurno onda da sa pravne tačke ne postoji ni otmica? Zašto to onda uzimamo kao nešto što je činjenica? Kao što neki i danas ponavljaju glupost o 40.000 prisutnih na mitingu opozicije 05.10.2018. godine, maskiranom pod Pravda za Davida?
Umjesto pokazivanja obećanog snimka, stigao je svima reći da je vlast zločinačke Republike Srpske kupila i Rajnharda Pribea, kojim je prijetio i u kojeg se kleo kao u međunarodni ekspertski pravni tim, pa da se od njegovog izvještaja ničemu ne nadamo…
David Dragičević, ne sasvim slučajno, već zakonima logike koji vladaju u vremenu i prostoru, nije član nove partije osnovane na njegovoj smrti, već upravo sin čovjeka koji tvrdi da „sve zna“, ali da, eto, kao i to na koji način „neće biti izbora“, neće nikome da kaže.
Šta čeka istina o smrti njegovog sina? Predizbornu kampanju?
Zaslužuje li David i pravdu, a ne samo partiju?
MALI JE OVO GRAD, SVE SE SAZNA
Osim ovog partijskog ništa, desilo se i jedno veliko nešto.
Majka pokojnog Davida Dragičevića, Suzana Radanović, izašla je u paralelnu FB-javnost sa tvrdnjom da je ubica njenog sina D. K. bolestan, a da je D.I. takođe kriv i bolestan. Sasvim nehrišćanski im je poželila dugu i bolnu smrt na slobodi, radije nego zatvor u zdravlju i veselju.
Imamo majku oštećenog, koja ovaj put izlazi sa jasnom optužbom na nečije ime i prezime? Vrlo je simptomatično da to čini u stilu pravih policijskih saopštenja i tabloidnih strahova od tužbe, ali izgleda da „majka Suzana“, uopšte više nema dejstva na medije? Niko ništa.
Mediji koji prenose do tančina političke izjave predstavnika partije napravljene oko smrti njenog sina, izignorisali su bitnost takve vijesti za sudbinu jedne kriminalističke istrage. Kao što ignorišu značaj „Slike stika“ za istu tu istragu.
NEŠTO, A NIŠTA
Ali ovo je bitno. Odnosno bilo bi bitno da iko, sem jednodnevno-politički, uzima u obzir izjave ovih sirotih ljudi, koji su osnovali fondaciju u inostranstvu i partiju u lokalu.
Nama, naravno, ne pada na pamet da se bavimo gledanjem u fildžan i konsultujemo numerologe, kako bi utvrdili na koga je tačno „majka Suzana“ mislila i što sad odjednom ne smije da kaže puno ime i prezime, nakon tolikog spiska „ubica“ u javnosti.
Medijski potpuno potrošena porodica oštećenog je izašla iz faze u kojoj se iskoristi za naslov, pa se sutradan uopšte ne uzima za ozbiljno. Sve češće će se propuštati u mejnstrim medije samo selektivno, dok će ostali ispadi biti ograničeni na FB, a ignorisani ili zaglušeni drugom vrstom vijesti koje se tiču politike.
ANA POPADIĆ: DAVOR DRAGIČEVIĆ MOŽE PRIČATI ŠTA GA VOLJA
Davora Dragičevića i Suzanu Radanović, istinski, niko i ni u čemu ne uzima za ozbiljno. Jedino je iznenađujuće kako brzo i do koje mjere su pristali na takvu marionetsku ulogu. To se vidi i u presudi po tužbi Đorđa Rađena za klevetu, gdje u obrazloženju sudija Ana Popadić, između ostalog, jasno kaže da se u ocjeni o klevetničkom karakteru izjava rukovodila psihičkim stanjem tuženog:
„Prema stanovištu ovog suda, tuženi je na podlozi ovih podataka formirao sopstveni zaključak o tome da je tužilac upleten u ubistvo njegovog sina. S obzirom na njegovu poziciju oca žrtve, razumljivo je da prilikom izražavanja svog mišljenja nije bio u mogućnosti da potpuno objektivno sagleda sve okolnosti događaja, a potrebno je uzeti u obzir i njegovo psihičko stanje u vrijeme davanja spornih izjava, na koje su nesumnjivo uticali patnja i bol koje je osjećao zbog gubitka djeteta, koji su dodatno produbljeni nezadovoljstvom usljed činjenice da i nakon dužeg vremenskog perioda slučaj ubistva njegovog sina nije riješen, pa je pod ovakvim okolnostima kod tuženog formirano uvjerenje da su sve osobe čija se imena spominju u vezi s nestankom i ubistvom njegovog sina, među kojima je i tužilac, odgovorne za njegovu smrt.“
Ova presuda je pravo lice našeg, od stranaca tipa Rajnhard Pribe, oktroisanog pravosuđa. Ima li naše sudstvo pojma šta uopšte radi, jer odbacivanje tužbe ne bi samo po sebi bilo toliko sporno, da nije učinjeno uz ovakvo obrazloženje.
PRAVNA KVALIFIKACIJA: TATA LAV POSTAJE OTAC ŽRTVE
Sudstvo iz samoupravnog socijalizma je potpuno nepripremljeno i nesposobno da uopšte shvati kako se bavi posrednim rasvjetljavanjem smrti koja je pravno u fazi istrage, osim da nekom drugom prebaci vruć krompir. U toj ulozi i namjeri odna sudi sasvim različito u ovom, u odnosu na sasvim slične slučajeve tužbi za klevetu u medijskom prostoru.
U presudi, recimo, nije jasno precizirano od kojeg do kojeg datuma su izjave Davora Dragičevića „formirani sopstveni zaključci“, a od kojeg više nije „potrebno uzeti u obzir i njegovo psihičko stanje u vrijeme davanja spornih izjava“?
Od kojeg trenutka je on ožalošćeni otac koji lupeta svašta u svom bolu, a od kojeg lider političke partije, instant rijaliti zvijezda na internetu, Tata Lav, Otac Žrtve, ujedinitelj naroda, Ćaća Patnje, predvodnik linča, promoter Željka Komšića, NATO i EU, čije riječi imaju proročku i mesijansku težinu, da se prenose uživo na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću i budžetskom fundiranošću?
Pogotovo nije precizirano kako to i na osnovu čega sudija cijeni nečije psihičko stanje, kada nije naložila psihološku ili psihijatrijsku procjenu tuženog? Vjerovatno na osnovu bogatog i osebujnog životnog iskustva, kada tuženog uopšte nije ni pogledala, već mu je sudila u odsustvu?
NEMAM KAD NA SUĐENJE, PRAVIM PARTIJU IZ EMIGRACIJE
Odsustvu iz razloga što je tražen zbog dovođenja organizovane grupe pred vrata drugih osoba (npr. Željko Karan) oko kojih je takođe „formirao sopstveno mišljenje“, gdje je više stotina pojedinaca uzvikivalo: Ubico, ubico, te stvaralo atmosferu linča.
Da li i tada Dragičević „prilikom izražavanja svog mišljenja nije bio u mogućnosti da potpuno objektivno sagleda sve okolnosti događaja“? Ko je odgovoran onda za ta dešavanja? Hoće li budući politički skupovi njegove partije takođe biti bez odgovornosti za bilo koje kršenje zakona i propisa, jer sudija po sopstvenom nahođenju ocjenjuje ko je Otac Žrtve, a ko sračunati klevetnik, političar u pokušaju, koji izjavi da posjeduje snimak koji nekog ozbiljnog političara okrivljuje za ubistvo, a onda se mjesecima pravi kao da to nikada nije ni rekao?
Pri tome u medijima Efbiha, Hrvatske i zemalja NATO saveza, neki demantij Đorđa Rađena ili sličnih sa suprotne strane, neće uopšte biti emitovane. Naravno da je sloboda govora na prvom mjestu, ali sudija takođe nije uzela u obzir da neke njene kolege, na istom tom sudu, mogu presuđivati čitave redakcije, odnosno pravna lica za klevetu, zbog automatizovano unesenih komentara anonimnih komentatora na portalima. U poređenju sa tim lične i višestruke otpužbe za ubistvo i pozivi na linč putem regionalne masmedijske mreže, bez ikakve namjere da vam se emituje demanti, spadaju u slobodu govora?
Da li je ovo presuda na osnovu koje Đorđe Rađen, a uz dosadašnju praksu ovog suda, treba da tuži televizijske stanice što su prenosile „formirane sopstvene zaključke“ jednog mentalno nestabilnog pojedinca? Djeluje da je i sudija pomalo upala u patetiku „gubitka djeteta“, kada je već odavno jasno da je u pitanju „medijska politika“.
DA PROSTITE, OLAKŠANJE
Sudija je kod presude sebi olakšala, jer šta god da joj je presudila, ta osoba nije na raspolaganju organima zakonske prinude koji provode njene odluke.
Zato je u presudi ignorisana činjenica da je Davor Dragičević osoba ne samo za istu stvar tužena i u nekoliko drugih procesa, već trenutno na zvanično neobrazložen način boravi u Republici Austriji i neodaziva se na sudske pozive? Zašto se požurilo sa ovim konkretnim suđenjem, kad su Dragan Lukač i drugi odgovorni iz MUP takođe podnijeli tužbe za klevetu? Da li to prejudicira njihov ishod? Sudija je malo kalkulisala i patetisala, ali će to doći na naplatu nekom drugom. Biće još procesa ovakvih.
Presuda je iskorištena za ponovno plasiranje priče o stvarima iz kuće Rađena u džepovima sina „majke Suzane“, ukoliko, a ona tako tumači presudu, nema dokaza da je Dragičević David bio u toj kući. No, i to medije koji imaju ugovore da prate aktivnosti u predizbornoj kampanji više pretjerano ne zanima.
Njih je dugo opsjedalo ono zbog čega su prije samo godinu dana isti ti koji su osnovali Pokret Pravde, proklinjali Frontal i sipali nizove uvreda na sam pomen očitih političkih i unitarističkih namjera ovog parareligioznog pokreta. Dana 08.12.2019. godine, oni su se cerili na osnivačkoj skupštini bez patetičnih fraza kako to što rade nema veze sa politikom. Mada, ruku na srce, evo već skoro godinu dana najavljuju da će „postati stranka“.
Na to ih, prirodno, nijesu podsjetili ni mediji koji su to njihovo klevetanje prenosili. Pogotovo su izostajale one „đe će ti duša“ i „šta da je neko tvoj stradao“, što će biti upotrebljeno prvom sljedećom prilikom kada se bude pričalo „o istrazi“, a ne „o politici“. A „u politiku su ušli“ iz razloga što su „iscrpili sve mogućnosti u istrazi“.
Nekako u tolikoj protivurječnosti im je da se prave blesavi svima, da prostite, lakše.
NAJNOVIJI PROBNI BALON ZA LDP U SRPSKOJ
Frontal je ozbiljan, decenijski hroničar analiza o političkom životu u Srpskoj. Stoga smo na razmeđi da li se baviti uopšte još jednim pokušajem da se napravi politička opcija sa makar odborničkim uticajem u jednoj prestonici, a da je suštinski protiv svih temeljnih vrijednosti Republike Srpske. Da ih doživljava kao neprijateljske u startu. Njihovo napadanje kao temeljni zadatak i prosvetiteljsku dužnost.
Ne toliko što je to do sada izrazito slavno propalo na svim izborima, pa i lokalnim, (pa i u Srbiji) nego što njihovi sponzori idu na to da bi preferabilno bilo da, kao LDP Čedomira Jovanovića koji je sad u koaliciji sa bivšim radikalom Aleksandrom Vučićem, bude samo manjim dijelom sastavljen od nacionalnih manjina.
Istinski samouništavajući autošovinizam u političkom životu izabranih predstavnika najvećeg grada Srpske, ono je što bi bio vrhunac višedecenijske finansijsko-političke kampanje stranih ambasada, kroz paravan tzv. NVO-sektora. Sad su pare bacili na ovu, najumazaniju kartu.
SDP, NAŠA STRANKA, SA REŽIMOM SE NE PREGOVARA, REŽIM SE RUŠI…
Koliko je Republika Srpska u teškom položaju, prije svega ideološki, te na kako niske grane je estradni patriotizam i demokratura aktuelne vlasti dovela u ovom pogledu; najbolje pokazuje uopšte mogućnost da u javnosti bez ozbiljnije šegačine ovakvi „političari“ prođu kao vijesnici nekakvih promjena, predstavnici „naroda“ i „mladosti“.
Skupili su se najrazličitiji mogući Nevladinići. Od državnih službenika, preko najplaćenijih multifunkcionalaca (novinar-aktivista-političar-analitičar-ekspert) bez portfelja; ali od svega je bilo najviše novinara i novinskih izvještaja. I na toj skupštini je bilo neproporcionalno malo svijeta, koliko je o tome izvještavano (i opet lagano) u „medijima slike stika„.
Jedno se, suzdržavajući smijeh o ovoj temi kao političkoj, može ozbiljno reći, a to je da je društvenopolitička činjenica i politička datost koja se potvrdila, sljedeće:
Sve vezano za zloupotrebu smrti Davida Dragičevića u političke svrhe je nešto što izrazito nervira i na šta se (osobito nakon izbora) gadi premoćna većina Banjolučana, ali koji ne žele verbalno da se suprotstavljaju javnom teroru manjine nad većinom. To su izbori pokazali, i to još u polarizućoj atmosferi ZA – PROTIV Milorada Dodika, a tek će pokazati na još preciznijem uzorku na lokalu.
Svaki ozbiljan političar koji nastavi koketirati sa ovom morbid-strankom, ne bez razloga crveno-crnom, nanijeće sebi isključivo štetu. Živi bili, pa glasali.
KOMBI ILI AUTOBUS: MASOVNOST NULA BODOVA
Prosto promjene, pa čak i one koje finansiraju stranci, nisu sposobni iznijeti profesionalni skupljači pomoći, vječni plaćeni volonteri, honorarni prosvetitelji, antiratni profiteri, bivši višedecenijski članovi SNSD, uživaoci svih mogućih beneficija vlasti i države, strani agenti, zaludni padavičari, bajdvej intelektualci i supijane babe sa štrikanjem i transparentima. Nema taj pokret nikakvu masovnost i šlepao se do sada na predizbornu logistiku velikih opozicionih stranaka.
Na taj poseban, partijski dan, šetalište između spomenika Banu Milosavljeviću i Hrama Hrista Spasitelja nije primjetilo neki praznični broj aktivista čuvara vatre, koji ovih dana ne samo da mogu i bez svijeća, već su od sada i članovi političke partije koja lobira i pravi spiskove za sigurne glasove.
I to je sve.
Ne može se nikoga ničim zavarati u smislu privlačenja glasova, jer ovo vode potpuno nebitni ljudi, koji su i do sada pokušavali da se politički nametnu. Bez ikakvih dostigunuća, ali sa veoma spornim, preletačkim, u najmanju ruku nedoslijednim i blijedim biografijama. Jedina razlika, u odnosu na sve ostale pokušaje (SDP, Radom za boljitak, Naša stranka, Vojin i EUroblok…) jeste što oni ne da nisu imali podršku, već su nailazili na izrazito neprijateljsku uređivačku politiku BN TV.
„NE ADEKVATNO“: DAVOR DA ZBAVI ČEDU OD KOMŠIĆA
Jedan kardinalan primjer u radaru Frontala. Bez obzira što većina srpskih političara privatno piše pismom Ante Pavelića, opet se u javnim istupima, u ime stranke, izborne liste ili sopstvene kandidature, dakle zvanično, trude biračima obraćati srpskom azbukom.
Pokret pravde, osnovan na još nerazjašnjenoj smrti mladića koji je pjevao ode marihuani, u startu daje politički stav da ga ćirilica ne zanima. Da je prezire i smatra neprijateljskom i tuđom. To je u srpskom političkom tržištu još samo uradila LDP Čede Jovanovića i LSV Nenada Čanka.
Tata Lav je prisutne blagosiljao iz carstvujušče Vijene, ali nije pokazao svoj sveti stik (štap), niti je iz njega promirotočio duh svetog snimka, u koji se čitava politička organizacija njegove vjerne pastve kune, kao što i željno očekuje njegov povratak.
Advent, ne samo u duhu, već i u tijelu sa neznano kako izdatom potvrdom boravka u Austriji. Možda ih iznenadi već na pripremnoj političkoj nastavi za Prvi Seminarski Kongres Svete Otadžbinske Uprave U Rasejanju?
PRAVDA ZA DAVIDA! (KO KRIJE SNIMAK O OTMICI?)
To će reći da je Pokret pravde jedan izuzetno morbidan projekat, dirigovan van Republike Srpske do groteskno nadrealnih i somnabulnih dimenzija, a sve u pokušaju medijske mobilizacije do sada neopredjeljenog biračkog tijela za potrebe stranih interesa.
Može se reći i očajan projekat, ako već nije i iz očaja, jer stranci ovaj put otvoreno kao lokalnu podizvođačku logistiku za predizbornu kampanju jedne političke partije, koriste mrežu tzv. „nevladinih organizacija“, koju već decenijama finansiraju zemlje neprijateljske prema postojanju Srpske. Što je u njihovim zemljama zakonom zabranjeno.
Pri tom su nosioci tog pokreta dugogodišnji pripadnici vladajućih partija ili korisnici budžetskih beneficija kojima se ne dopada više raspodjela istih, upareni sa svim politički zasanjanim „građanskim aktivistima“ šovinističke i protivsrpske provenijencije, koje je uspjela odnjegovati devizna knjižica.
Politički Proizvod PP je, ako je moguće pričati o realno izvodljivim, neprišljamčivo-koalicionim mogućnostima za rezultat na izborima, jedan ideološki bućkuriš prevashodno orijentisan na dijasporu prisutnu u vrijeme godišnjih odmora, posebno agresivne sarajstanske i pro-NATO aktiviste, razne nezadovoljne, a politički nepismene da im se oni mogu poturiti kao „treća opcija“, te u uzrastu od punoljetnih srednjoškolaca do vječnih studenata, te svih drugih godišta na tom nivou razumjevanja političkih procesa.
Već sad je jasno da neće biti dostojni novca koji je do ovog trena uložen u medijsku kampanju. Kamoli kasnije. Kakva je to neracionalna vjera producenata u ovaj projekat, kad dobijate stranku kojoj se već sada može na svakoj pres konferenciji postaviti dva najprostija i najlogičnija novinarska pitanja, na koja ne mogu ili ne smiju dati odgovor:
Ko je D. K. i kako je tačno ubio Davida Dragičevića?
