Odbrana srpskih nacionalnih interesa i svega onoga što Srbe čini – Srbima jeste misija našeg portala – IN4S. Na taj put krenuli smo davno, nailazili smo na mnogo različitih prepreka, ali odustali nismo
Urednik portala IN4S, Gojko Raičević, dao je intervju za portal Pečat.
Intervju prenosimo u cjelosti:
Ni znak pitanja koji ste stavili na kraju naslova o eksploziji u vili „Gorica“ nije pomutio odluku vlasti da vas tim povodom uhapse? Da li je ovaj tekst poslužio tek kao neposredni povod?
Ovdje je nesumnjivo riječ o zavjeri Policije, Tužilaštva i Sudstva, kojom koordinira ambasada SAD u Podgorici. To je najavila i američka otpravnica poslova, koja je neizostavan faktor uređivačkih politika nekih medija u Crnoj Gori. Tu su i tzv. „antihibridni“ tim Atlantskog saveza (NATO ispostave u Podgorici) i određeni forenzički timovi, koji zajedno sa nekim analitičarima iz Srbije već duže vrijeme crtaju metu IN4S-u.
Kada je u pitanju „sporni tekst“ – on je i u samom naslovu sadržao znak pitanja iz senzibiliteta i opreznosti prema sadržaju, iako smo informaciju dobili iz dva različita izvora. Takođe, pošto je objavljen demant od strane Vlade, uredno i profesionalno smo ga prenijeli na portalu. Ovakav odnos vlasti prema našem portalu i meni lično osudila su brojna novinarska udruženja u zemlji i regionu, opozicione političke partije, kao i Evropska komisija i OEBS.
Na zvaničnom tviter nalogu OEBS-a napisano je – čak i da je vijest bila lažna – neprihvatljivo je protiv toga se boriti „hapšenjem“. A još jednom ću potvrditi – namjere da se izazivaju „panika i neredi“ nije bilo, niti je do panike i nereda došlo.
Pomenuli ste Džudi Kuo, otpravnicu poslova u američkoj ambasadi u Podgorici. Pretpostavljam da ste mislili na njenu nedavnu izjavu da su „mediji koji zauzimaju kritički stav prema postupcima SAD i njenih satelita – izdajnički, instruisani i finansirani iz Kremlja“.
Američka otpravnica Džudi Kuo uputila je krajnje neodmjerene izjave kojima je targetirala i naš portal i portal „Borba“.
Da ironija bude veća – sve to je učinila na konferenciji koja je nosila naziv „Medijska pismenost“. Izjava Džudi Kuo predstavlja direktno kršenje integriteta jedne zemlje, i jasan udar na slobodu medija. Da su u pitanju i smjernice za crnogorsku vlast, pokazala su najnovija dešavanja.
Sajt koji uređujete ima ulogu ne samo glasila već tribunala i moralnog korektiva. U okolnostima uobličavanja, pa usvajanja Zakona o slobodi veroispovesti, prvi ste dunuli u ratni rog ne ustručavajući se da iznesete istinu i to u okolnostima koje nisu obećavale debatu već kaznu. Kolika je cena ovakvog stava?
Odbrana srpskih nacionalnih interesa i svega onoga što Srbe čini – Srbima jeste misija našeg portala – IN4S. Na taj put krenuli smo davno, nailazili smo na mnogo različitih prepreka, ali odustali nismo. Da budemo objektivni jedni prema drugima – nema sumnje da vama u Srbiji ovo izgleda malo dramatičnije jer je vaša javnost tek sada posvetila punu pažnju događajima ovdje, ali morate da znate – da je kod nas to postala svakodnevica. Mi ovo kroz različite oblike živimo svakoga dana. Istina, borba je sada intenzivnija, a samim tim je i cijena borbe veća.
Dešavanja na ulicama gradova Crne Gore s pravom su ocenjena kao čudo, buđenje sabornosti srpske nacionalne svesti, istorija uživo. Koji je trenutak bio presudan za „rađanje naroda“?
Ova vlast je Srbima dala više puta povoda da se desi ono što ste nazvali „buđenjem naroda“. I razbijanje zajedništva sa Srbijom, i priznanje Kosova, i mnogobrojne afere, skandali, izborne mahinacije, državne zloupotrebe, progon srpskih pisaca iz udžbenika i škola, progon srpskog jezika, institucionalna diskriminacija Srba, sankcije Rusiji – sve su to mogli da budu razlozi za buđenje.
U nekim slučajevima i jesu bili – ali su ugušivani policijskom silom. Važno je napomenuti da su Srbi u Crnoj Gori u najvećem broju slučajeva ako ne i u svim – u toj borbi bili sami. A nerijetko je sa određenih adresa od kojih je očekivana podrška ili pomoć stizala sabotaža ili odmaganje. Neko bi to nazvao i „nož u leđa“. Ovoga puta narod je probudilo – crkveno zvono. U toku je direktan nasrtaj na svetinje, odnosno na same temelje našeg duhovnog i nacionalnog bića. Za razliku od minulih sličnih dešavanja, podrška je nikad veća. I pristiže sa svih meridijana od sve srpske braće.
Kako objašnjavate činjenicu da je Kosovo žila kucavica ovih protesta? Da li su pesme o Kosovu koje se pevaju ispred manastira potvrda zavetnog nacionalnog identiteta?
Srpski narod u Crnoj Gori osjeća da je dužnik našoj svetoj zemlji, zbog činjenice da je crnogorska vlast pohitala da počini izdaju i prizna lažnu državu Kosovo. Taj osjećaj kolektivne odgovornosti nosimo iako nedužni, pa u svakoj prilici svoju privrženost kosovskom zavjetu i Njegošu pokazujemo pjevajući pjesme o Kosovu. Ivo Andrić je primijetio svojevremeno da su najčešće riječi kod Njegoša u Gorskom vijencu – Bog i Kosovo. A to su riječi koje i danas najčešće spominjemo u svojim pjesmama.
Uprkos evropskoj retorici, medijskim spinovanjima i privilegijama koje uživa određeni krug pristalica Milovog režima, čini se da je u Crnoj Gori nemoguće vrednosno redefinisanje izdaje? Da li je moguće pretpostaviti kroz koje lične ili porodične drame prolaze pojedinci koji u ovom trenutku nisu na strani naroda?
Izdaja u Crnoj Gori je toliko eksploatisana riječ, da se više ne zna ko je kome upućuje i zbog čega. Mi vjerujemo da sa pravom nazivamo vladavinu DPS-a izdajničkom, a argumente tražimo i nalazimo u njihovom napuštanju svih vrijednosti, ideja, ideala i tvorevina, naše viševjekovne tradicije. Kada Njegoš od najmudrije srpske glave postaje „genocidni pjesnik“ a oslobodilačka srpska vojska – okupaciona sila, dok mi koji o tome pišemo i pričamo, i branimo naše vrijednosti – dobijamo etikete izdajnika od crnogorskog režima i njihovih saradnika.
Za razliku od njih, mi smo čiste savjesti a možemo da pretpostavimo kroz šta prolaze oni koji su izglasali tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ne samo da su stavljeni na stub srama od strane naroda već su i izopšteni iz Crkve. Ipak, uslov za bilo koju unutrašnju dramu je postojanje svijesti i savjesti. Za neke od njih, poslije svega ovoga, teško bi se moglo kazati da je imaju.
Da li je moguće, i u kakvim okolnostima, prekinuti osmovekovno prisustvo Srpske crkve u Crnoj Gori? Da li su naši arhijereji odlučni da idu do kraja?
Čvrsto vjerujemo da su naši arhijereji spremni da idu do kraja. Mitropolit crnogorsko-primorski i egzarh trona pećkog, vladika Amfilohije je nedavno kazao da „otpor neće stati dok zakon ne bude povučen“, njegove riječi nedavno je potvrdio i ponovio i to baš u izjavama za medije u Srbiji i Republici Srpskoj otac Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije, a episkop budimljansko-nikšićki, vladika Joanikije „da Đukanović otima imovinu Srpske Pravoslavne Crkve, gore i od Turaka, ali mi smo spremni da životom branimo svetinje“. Naše je da vjerujemo i da stanemo iza riječi naših vladika.
Da li objašnjenje istrajavanja na donošenju spornog Zakona leži u pokušaju prisvajanja tri velike svetinje koje se nalaze u Cetinjskom manastiru?
Kada govorimo o materijalnoj vrijednosti svetinja, onda se vrlo često srijećemo sa izrazom „neprocjenjivo“. Kao što za sve nas Kosovo nema cijenu, isto tako ni naše svetinje poput Ostroga, Cetinjskog manastira i drugih nemaju cijenu. Ali zato imaju ogromnu i nemjerljivu vrijednost, počev od duhovne.
Postoji li veza između ovog zakona i Rimokatoličke crkve, možda konkordata koji je Crna Gora 2012. ratifikovala s Vatikanom?
Na osnovu onoga što smo mogli čuti u medijima, predstavnici Rimokatoličke crkve kazali su da je dijalog neophodan i da svako rješenje koje nije rezultat konsenzusa svih – nije dobro i održivo rješenje. Paralelu između konkordata i zakona nije potrebno povlačiti zato što ugovor sa Vatikanom ima svojstvo ugovora dvije države.
U kojoj meri je ovo i geopolitičko pitanje – Alijansa jeste preko Crne Gore došla u srce Balkana, ali čini se da fizičko prisustvo nije dovoljan garant opstanka…
Koalicija sa DPS-om na čelu uvela je Crnu Goru u NATO ne konsultujući volju naroda, baš kao i u slučaju priznanja Kosova. Premijer Marković prošle godine je kazao javnosti da je odluka o priznanju Kosova donesena iako je 85 odsto naroda bilo protiv. Ne bi bilo iznenađenje da ove ili naredne godine čujemo slično „priznanje“ i o pitanju ulaska u NATO. Da bi neka odluka imala validnu garanciju, ona mora počivati na volji naroda.
Koje mesto pripada opoziciji u litijskom referendumu?
To je svakako pitanje za opoziciju. U svakom slučaju, sporni zakon je pitanje koje je u dnevni red uvrstila politika, ali posledice ovog pitanja nadilaze politiku. Važno je da ostanemo sabrani oko naše Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja je preuzela odgovornost za litije i ona će bez sumnje imati glavnu riječ u ovom procesu. A kako su kazale i same vladike – određena politizacije je neophodna, jer, ponavljam, sve ovo što se dešava rezultat je politike.
Opozicione stranke su na strani naroda, i vjerujem da će se i dalje adekvatno postavljati u odnosu na sve što se dešava. To im je, uostalom, i obaveza.
Da li su predsedniku Crne Gore odbrojani dani. Kakav epilog se nazire iza svega? Da li je rano da konstatujemo da je presecanje srpskog nacionalnog korpusa po granicama NATO tvorevina projekat osuđen na neuspeh?
To zavisi od svih Srba i njihovih predstavnika i rukovodstava. Čvrsto vjerujem u snagu srpske solidarnosti, koja je ovih dana najvidljivija u poslednjih nekoliko decenija. Istorijski izazovi u vidu državnih i administrativnih granica srpskom narodu nisu nepoznati. A što se tiče predsjednika DPS-a, on je prevaziđen političar i u svakoj demokratskoj državi njegova ostavka odavno bi bila na stolu.
