Milorad Latinović iz Prijedora više od 30 godina vjerno skuplja stare alate i predmete koji su se nekada koristili u domaćinstvima podno Grmeča i Kozare.
U svojoj privatnoj etno-zbirci trenutno ih ima oko 100. Latinović za Srpskainfo priča da su ga oduvijek fascinirali stari i jednostavni alati kojim se čovjek svakodnevno koristio.
– Želim da sačuvam što god mogu iz naše istorije i da mladi ljudi vide kako su njihovi preci živjeli i hranili svoju djecu. Tada ih nije bilo jedno ili dvoje pod jednim krovom, već ih je u kući živjelo i po petnaestoro, a morali su da obezbijede hranu primitivnim alatom – priča Latinović.
Dodaje da su alati koji su nekada korišteni jednostavni i istovremeno efikasni.
– To su klepane sikire, bravijer, dlijetla, svrdlovi, kao i alatka za tesanje građe. To je bio alat za izgradnju kuće, koje su bile fascinantne jer su same sebe nosile – priča on.
Navodi da je od porodice Panić iz Miske glave kod Ljubije, odakle je inače i on rodom, dobio ostve.
– Ostvama su lovili ribu u potočiću. Vodenice su tada mljele, a žito je propadalo u potok, pa je bilo i ribe. Mještani uzmu ove male ostve i love ribu kojom hrane djecu – objašnjava on.
Dodaje da ima i tocilo, odnosno kamen koji se koristio kao brus.
– Tocilo ima izbušen kvadrat u sredini. Pitam se čime su to radili, jer to je umjetnost. Ovaj kamen se stavi na jednu osovinu i brusi, oštri – kaže on.
1 od 5
Dodaje da su preci znali i bez modernih pomagala da precizno izmjere dimenzije i naprave savršeni drveni točak za kolica. Pokraj točka na njegovoj stalaži nalazi se drvena prkaljača za koju Latinović kaže da je preteča veš mašine.
– Žene su nosile veš na potok, mi smo to zvali rubine. Pregradi se dio vode koji se zove močilo, stavi veš na kamen i tuče prakljačom – objašnjava Latinović.
Dodaje da male drvene vile imaju svoju posebnu priču.
– Ove drvene vile su iz sela Tramošnja kod Sankog Mosta pod Grmečom. To je dječja radna alatka, koja dokazuje da su djeca radila, nisu gledala u mobilni telefon, crtane filmove ili kompjuter. One su manje od vila koje su koristili odrasli, jer dijete pomaže koliko može. Roditelj ga je tako učio životu, zanatu i uopšte jednoj dobroj priči – ističe on.
Dodaje da u svojoj kolekciji ima i nekoliko srpova, koji su preteča modernih poljoprivrednih mašina.
– Činjenica je da su naše majke sa tim žele žito i hranile porodicu. Većinom su one to radile. Srpovi su stari oko 70 godina i niko ih sada ne koristi – priča on.
Dodaje da se sječivicom pravilo kamenje za mlin, a klještima su seljaci vadili dotrajale zube koji su smetali stoci. Šklecu ili bukagiju, koja ima ključ, seljaci su stavljali konju iznad kopita.
– Savršeno su je pravili od drveta. Ima drveni ključ i zaključa se, a konj ne može da je uništi koliko god je snažan. Ovo je jednostavno, a savršeno – kaže on.
Navodi da u svojoj zbirci ima i sedlo koje je iz Miske glave i staro oko 80 godina.
– Ljudi su sedlo pravili od šljive. Tražili su rašlje od šljive, tesali ih i pravili sedlo. Konj je nosio i čovjeka i teret, a ovo sedlo je to sve moglo da izdrži – priča Latinović.
Dodaje da su ljudi u to vrijeme, kada se teško živjelo i mnogo radilo, voljeli da uz muziku ispričaju svoje priče. Tvrdi da su gusle koje on ima napravljene u Miskoj glavi, nakon Prvog svjetskog rata.
– Stare su oko 100 godina i veoma su mi drage. Od joškovine su napravljene. Ove druge koje imam jedan učitelj je donio u Misku glavu iz Crne Gore. Zanimljivo je da oboje imaju pozadi izbušen dio u obliku krsta – kaže on.
U Latinovićevoj zbirci su i tesane sanke napravljene prije 70 godina, dolap u kojem se pržila kafa, mali kablić u koji se skupljao kajmak, maša za ognjište, jarmica za jedno grlo, ali i jaram za dva bika, kojima su seljaci obrađivali zemlju.
Latinović kaže da bi volio da Prijedor dobije Srpsku nacionalnu kuću u kojoj bi mogao da izloži ove brojne predmete sa nazivima koji su nepoznati sadašnjim generacijama, a koje su koristili naše bake i djedovi da bi hranili naše roditelje.
Izrađuje suvenire, daske, kašike i šljake
Milorad Latinović kaže da voli da iskoristi svako drvo iz prirode. Tako pravi drvene suvenire, kašike i daske, koje se koriste kao podmetači u kuhinji.
– Nastojim da što više sačuvam njihov prirodni oblik i obično ih poklanjam, mada ih nudim i za prodaju – kaže on.
Svoj boravak u prirodi iskoristi za pronalazak drveta koje može da iskoristi za šljaku, koju ljudi koriste kao oslonac. Ponosan je što ima šljaku koju su koristili monasi u manastiru Hilandar.
