“I šesti dan Bog stvori ženu, načini je od Adamovog rebra i zato će čovjek ostaviti oca svoga i mater svoju i prionuće zajedno sa ženom svojom i biće jedno tijelo”. Da bi blaženstvo bilo potpuno, čovjeku je bila potrebna ljubav, a Eva jeste jedino i samo to. Još od vremena iskonskih predanja, riječ i uloga žene nosile su teret tlačenja, ponižavanja, surovosti i nerazumijevanja. Jedini spas žena je mogla naći pod krilima svetosavlja.
Zašto?
Pa upravo zato što je svetosavlje ruho kojim su štićene vrline praštanja, vjere i tolerancije. Načela prvog od svih Nemanjića, mladog Rastka i danas žive u nama. Sveti Sava nas je učio tada, a učiće nas još vjekovima da su oprost, pravednost i nesebičnost jedine istine uz koje treba da živimo.
Srpski princ, književnik i svetitelj je iza sebe ostavio riječi da “one koji će poslije mene biti molim da ispune ono što ja zbog malovremenog života ne dokončah”.
I ja mu ovom prilikom govorim da već 784 godine žene nastavljaju put svetosavlja i obećavam mu da ćemo mi, kao nježnije ali možda jače polovine ovog nebeskog i krvavog roda nastaviti stopama našeg sveca, poznanja jedino dobra. Veliku ulogu u srednjem vijeku imale su slavne žene srpske kulture i istorije – Jefimija i carica Milica. Ostavši bez muževa, posvetile su se obrazovanju, diplomatiji i književnosti.
One su stajale kao dva najveća bedema koje nijedan top ne može da uništi. Bijahu to dvije kamene tvrđave koje su čuvale srpski obraz daleko od domašaja turskih strijela. Kao i danas, svaka žena i majka je istinski je i neprolazni čuvar porodice kao svetinje. U svijetu svetosavlja, muškarac je onaj fizički zaštitnik, ali žena je ta koja razumom pomjera granice i koja pazi na vječni miri i blagostanje.
Ona je ta koja rađa pobjednike, stvarajući od njih Obiliće ali i Brankoviće.
Ona je ta koja rađa vojvode, kraljeve i careve,a oni dalje grade svijet.
Ona je čuvar nejakih, pomoćnih bezumnih, a učitelj mladih. Baš kao i Sveti Sava.
Ona je kamen temeljac svih krovova i osnova svih čvrstih zidova.
Ona je nepresušna kiša spokoja i ljubavi koja nikad ne prestaje da sipi kroz oluke naših domova.
Žena, stvorena kao “kost od kosti njegove, tijelo od tijela njegovog”, nikako ne može da bude iza niti ispred svog muža. Može samo pokraj njega, da njena ljubav bude oganj koji gori i koji se nikada neće ugasiti.Zato poručujem svim ženama, a i sebi, budimo ono što nas današnji svetac uči, jake za dvoje u vremenu netrpeljivih, u vijeku protivrječnosti i po mnočo čemu apokaliptičnom. Budimo umno nepobjedive i neka nas naša savjest vodi ka miru sličnom onome koji je Savu doveo u Hilandar. Neka duša bude neumorna, a nauk neprolazan.
Zato uskliknimo danas s ljubavlju svim ženama, majkama, Desankinim nerotkinjama, svakoj ženi čija se suza ne vidi, čiji se glas ne čuje, čija je glava sagnuta. Uskliknimo s ljubavlju našim pobjednicama koje iznova, svakim novim suncem, dokazuju da su naši životi obavijeni duhom i vjerom Svetoga Save.
