Porodica Radočaj u Ljeskarama kod Prijedora već 84 godine ima vodenicu, koja i danas u punom pogonu melje razne žitarice.
Prema podacima starijih mještana od Brezičana do Ljubije, nekada je bilo više od 20 vodenica, ali ostala je samo ova u vlasništvu Radočaja.
Mladen Radočaj za Srpskainfo priča da je njegov pradjeda davne 1936. godine izgradio vodenicu na obali potoka Ljubijice.
– Tada je prvi objekat mlina postavljen, vremenom je popravljan i renoviran, ali uvijek je na istom mjestu, uz potok Ljubijica. Pošto je objekat od drveta, morali smo ga renovirati i dorađivati. Na mlinu ima dijelova koji su stari i 40 godina, a nešto je u novije vrijeme ugrađivano – kaže Radočaj.
Navodi da vodenica koristi prirodnu energiju kako bi mljela, a da ne zagađuje prirodu.
– Voda okreće točak, koji onda okreće kardan ili osovinu, koja pokreće remen i kolo kameno, odnosno žrvanj koji melje žito ili neke druge žitarice. Tako izlazi gotov proizvod – objašnjava on.
Foto:Bojana Majstorović/RAS Srbija
Dodaje da je ova vodenica jedinstvena i po tome što ima zvono i svjetlo koji daju znak da će koš uskoro biti prazan. Naime, u košu u kojem su žitarice nalazi se i jedna papučica koju žitarice pritišću svojom težinom. Kada se određena količina žitarica samelje pritisak na papučicu opada, papučica se diže i spušta zvono na točak mlina koji se okreće i udara od zvono. Potom se pali i vanjsko svjetlo na mlinu i upozorava vlasnike da će mlin ostati bez žitarica. Radočaj je ponosan na ovaj izum strica, za koji kaže da je od velike pomoći, jer ukoliko mlin melje na prazno udara kamen od kamen i ošteti se.
Dodaje da su od pradjede ovaj mlin prvo naslijedili njegov otac i stric, a potom on i stričević.
– Posla uvijek ima, ali čini mi se da ga ima i sve više iz godine u godinu, jer se narod vraća zdravijem načinu života. Donose kuruze, pšenicu, heljdu – kaže on.
Dodaje da se usluga mljevenja žitarica naplaćuje jednako kao i prije 80 godina.
– Uzimamo 10 odsto od vrijednosti brašna koje sameljemo, i to je mjera od kada je napravljen mlin. Nekada se i za rad vršalicom uzimalo 10 odsto, što je bio takozvani ušur – prisjeća se on.
Foto:Bojana Majstorović/RAS Srbija
Navodi da se mušterije uvijek vraćaju, te da je brašno iz njihove vodenice otišlo po cijelom svijetu.
– Imamo ljude iz Prijedora koji stalno dolaze i oni su najbolji pokazatelj kvaliteta ovog brašna. Međutim, ima i veliki broj naših ljudi iz inostranstva koji ne odlaze odavde sa odmora dok ne uzmu kod nas pet, šest kila brašna, ili melju žitarice koje su usijali njihovi rođaci – priča on.
Dodaje da u potoku Ljubijica uvijek ima vode, pa i tokom najvećih suša.
– U potoku se smanji nivo vode tokom suše, ali uvijek okreće točak i melje. Moj otac je pričao da je pedesetih godina bila suša i da nije Ljubijica tekla nekoliko dana, ali ja ne pamtim da nije bilo vode u potoku – kaže Radočaj.
Navodi da od nivoa vode zavisi i za koliko će vremena biti samljevene žitarice.
– Ako je visok nivo vode, za sat vremena može samljeti 20 kila brašna, ali ako je nizak onda čitav sat melje dva kilograma. Ima tu i drugih faktora kao što je taj da li je suv ili vlažan kukuruz – objašnjava on.
Foto:Bojana Majstorović/RAS Srbija
Priča da je rad na mlinu za Radočaje posao koji obavljaju iz ljubavi i prenose s koljena na koljeno. Navodi da bi to mogao biti i posao od kojeg se može živjeti, ukoliko bi se povećali kapaciteti mlina.
– Jedna od prednosti vodenice je i ta što ne troši struju niti drva. Samim tim, velika je ušteda u proizvodnji – zaključuje Radočaj.
Proizvode svoje žitarice
Mladen Radočaj kaže da njegova porodica sije kukuruz, pšenicu i raž, koju potom melju u brašno, koje prodaju.
– Cijena kilograma kukuruznog brašna je dvije marke. Znači, ono košta kao i jedno pivo, ali i to je nekome skupo, a nekom nije. Pšenično brašno je 1,50 KM. Ljudi poslednjih godina sve više donose heljdu i traže nam heljdino brašno, pa smo i nju pokušali sijati – priča Radočaj.
