Objava našeg novinara Aleksandra Milačića na Fejsbuku posvećena borbi naroda za očuvanje srpskih svetinja u Crnoj Gori i njihovim neprestanim litijama izazvala je velike reakcije na društvenim mrežama u toj zemlji.
U priči koju prenosimo u celosti, 85-godišnji otac objašnjava svom sinu zašto mora da pođe „tamo đe idu svi ludaci danas – na litije“.
– Đe moraš kog vraga, ni do klozeta ne možeš da te neko ne drži!
– E sad mogu i moram! Niko mi ne treba! Idem, pa makar se i ne vratio.
– Što pričaš to, đe si naumio, poluđeli čovječe?
– Tamo đe idu svi ludaci danas, kako reče onaj tvoj predsjednik. Na litije!
– Ti si vazda bio komunista, čovječe. Kakve litije crne?! Ja sam ti u partiju! Jesu ti vrane mozak popile, Milovane? Znaš li što radiš?!
– E, vjeruj mi, sine, čitav život nijesam znao, iako sam škole zavšrio kad niko nije. Iako sam svijeta vidio kad niko nije. I kad sam tebe savjetovao kako će ti biti bolje i što da činiš, ni tada ništa nijesam znao. Ne želim više da pričam… Svaka moja riječ je bila pogrešna. Hrlio sam eliti, nizao uspjehe, bio veliki za sve one male. I tebe učio tako… Sjajno si me slijedio, činio me ponosnim… Znaš to. Zalud, sine. Danas neću riječ da izustim. Hoću samo da šetam! Da koračam, dokle mogu. Pa i više, ako mi Bog da snage. Samo do hrama da stignem. Da čujem topot koraka koji zveče do neba. Da čujem ona zvona… Da bar jednom osjetim svoj narod kako diše. Ne pokušavaj me zaustavit! Milione koraka sam napravio za sebe, za tebe i majku. Od vas dalje nijesam vidio. Možda ni to nije grijeh, sine, ali danas vidim šire. Dalje… Dublje… Vidim ti đeda sa puškom. Vidim ti prađeda Miloša sa kuburom i čukunđeda Marka sa sabljom. A vidim ti i nerođenu mi unuku. Plavih očiju i ozarenog osmjeha, kako slavi prvi rođendan i krštenje. Vidim je kako ona mala tri prsta sjedinjuje u jednu tačku i pokušava nevješto da se prekrsti oponašajući popa. Nije se ni rodila još, a već je veća no što sam ja bio kad sam bio najveći.
Uzalud me slušaš, sine… Znam da me ne razumiješ. Meni je trebalo 85 godina da to shvatim, kako ćeš ti tako mlad… Oprošteno ti je. Krivnja je moja.
I znaj, sine, da time ne mislim da si glup, no ovo što ti pričam nije nešto što se uči u školi, na kursevima, poslu… Nije nešto što se radi jer ti je šef naredio. Ili partija. Ovo se osjeća. Neko prije, neko kasnije, neko nikad. Mene je Bog pronašao pred počinak. Ne zato što je bio slijep za mene, već što mu je moja glava tupa zakatančila vrata moga srca. A onda viđeh one male anđele bistrih pogleda na taj tvoj telefon. Slučajno… Šetaju jedva nekako, ali šetaju i eeeejjj, oni viču „Ne damo svetinje“. Oni… I možeš im prepoznat u očima da znaju što viču. Tebi su prve riječi sine bile „koka-koja“ i „tatin melcedes“, a njima danas: „Ne damo svetinje“.
Za njih idem da pravim korake, da šetam, da oslušnem kako ta velika dečija srca lupaju, jer oni su Bogu poslužili kao kalauz za katance do srca moga. Oni su mi raširili dušu preko cijele Crne Gore, da mi više Pljevlja, Bijelo Polje, Berane i Žabljak nijesu periferija, no je sve prijestonica do prijestonice. Sve je to naše, sine… Ni Milovo, ni partijsko, ni tvoje. No naše… Idem i ja sa tim napaćenim narodom, sa tom đecom… Idem da ne dam! I vjeruj mi, sine, nikad ovako dobro nijesam znao što činim – reče stari Milovan, stavi kapu na glavu i otvori vrata.
– Tata, stani! – uzviknu sin. (Nije ga tako nazvao godinama) – Nećeš tamo! Ne! Tamo ni ta đeca ne idu sama! Nećeš, tako mi Boga! Tamo ide porodica. Čekaj me! Sad će i majka…
