Aktivnost Milorada Dodika, rečju Metjua Palmera, opasna je, ilegalna, antidejtonska i antiustavna. Podsticaj za Bakira Izetbegovića da poslije održane sjednice bosanskih ajatolaha i muhtara, tj. Predsjedništva SDA najavi krivične prijave protiv izabranih Srba na političkim i pravosudnim pozicijama u BiH i Republici Srpskoj, te zapreti „pištoljem prislonjenim na čelo“
Piše: Dževad Galijašević
Aktivnost Milorada Dodika, rečju Metjua Palmera, opasna je, ilegalna, antidejtonska i antiustavna. Podsticaj za Bakira Izetbegovića da poslije održane sjednice bosanskih ajatolaha i muhtara, tj. Predsjedništva SDA najavi krivične prijave protiv izabranih Srba na političkim i pravosudnim pozicijama u BiH i Republici Srpskoj, te zapreti „pištoljem prislonjenim na čelo“. Posljednjih dana februara o tom pitanju oglašavali su se i ambasadori Vijeća za implementaciju mira, OHR, vladine i nevladine organizacije pa i Željko Komšić. Svi sa istih pozicija – Bosna pripada njima.
ANEKS 4 Da li bi Milorad Dodik, nosilac najvažnije vlasti u BiH, prosto mogao da iz Bosne isprati Incka, Nelsona i pojedine ambasadore, uz obrazloženje da u zemlji u kojoj vjekovima žive njegovi preci nema mesta za geopolitičko razbojništvo? Može li im zabraniti ulazak u zemlju u kojoj on oličava najvažniju vlast? Ne može – odgovor je – jer BiH i nije država već državolika tvorevina, čiji „integritet“ i „suverenost“ zavise od drugih zemalja. Na tom fonu treba čitati i ovu mobilnost zapadne diplomatije i političke i vjerske kvaziinteligencije u Sarajevu koja govori o srpskoj agresiji na Ustavni sud, a prećutkuje svoje geopolitičke interese i paničan strah od Rusa. Nisu, razume se, pomenuta duboka identitetska pitanja ni kolektivni interesi u razvoju bosanskog protektorata. U toj složenoj situaciji prvi ozbiljan napor i jasan strategijski cilj u borbi za državnost – koja podrazumijeva punu odgovornost prema vlastitom narodu i narodnoj republici, i ambiciju da se sve političke odluke koje se tiču organizovanja narodnog života donose i sprovode u okviru narodnih institucija – nakon potpisanog Dejtonskog sporazuma učinila je Republika Srpska, vođena odlučnošću predsjednika Milorada Dodika.
Naravno uz velike otpore jer, u formalnom smislu, u „dejtonski“ organizovanoj BiH Republika Srpska je „samo entitet“ bez monetarne suverenosti, bez vojske, opterećena besmislenim sarajevskim institucijama. Tu su i zajednički ustav i zajednički instrumenti zakonodavne, izvršne, sudske, a posebno kvaziustavne i kvazipravosudne vlasti u vidu raznih institucija (Ustavni sud BiH, VSTS, Sud BiH, Tužilaštvo BiH), potpuno nedostupnih institucionalnom nadzoru i kontroli samim potpisnicima Dejtonskog sporazuma i njegovog aneksa 4 – Ustava BiH.
OSJEĆANJE NELAGODE Činjenica je da svi napori predsjednika Dodika i njegova politička strategija nacionalne suverenosti na Zapadu izazivaju osjećanje političke i istorijske nelagode jer, kroz Dodika i Republiku Srpsku, srpski narod odlučno ispoljava duh koji je kukavička, nedržavna, neoliberalna Evropa zapamtila kao najjaču manifestaciju slobode i težnje za samostalnim odlučivanjem jednog naroda o svojoj sudbini. Pobuna protiv zapadnog monstruma koji u ime „ljudskih prava i moralnih načela“, uz vojnu moć NATO-a razara države, zavađa i ubija narode principom minimalnih razlika a na teritoriji koju nasilno osvoji nameće se kao nužnost i kao dužnost. Stremiti ka NATO-u može ili nerazumna kukavica ili ludak. Ne treba zanemariti i terenske izvođače radova. Kada je reč o Bosni, na tom zadatku rade nacionalni izdajnici, neoustaški bojovnici i islamistički mutanti koji svojim agresivnim istupima pokušavaju da uvjere i svoj i susjedne narode da se država ne isplati i da je najlakše naći se pod kišobranom velikih sila. To što bi to podrazumjevalo odricanje od identiteta i stvaranje uplašene generacije za koju će sloboda biti samo sadržaj virtuelne stvarnosti lokalnog računara, komunikacije na društvenim mrežama i života s „minimalcem“ u narednih pet vjekova – njih ne brine.
Zato je Milorad Dodik označen kao nepopravljiva opasnost. Odnosom prema državi, odlučnošću da preuzme odgovornost i kada to podrazumeva sankcionisanje ili anatemisanje, on baca svetlo na one koji borbu za državu identifikuju s poltronskim osmjesima u holovima Bjele kuće, Bundestaga ili Forin ofisa, te fotografijama napravljenim tom prilikom koje su tu da stvore iluziju o važnosti i značaju posla koji „vođa“ obavlja za svoju zemlju.
NATO ZNA KAKO Dodik se ne slika s generalnim sekretarom NATO-a, zapadnim ambasadorima, visokim predstavnikom Inckom i nevažnim i bezličnim neoliberalima. Razlog nije taj što ga oni smatraju nevažnom figurom već što je cjelom svojom političkom aktivnošću poslao poruku da mu to ne znači i da postoje politički interesi koje nije spreman žrtvovati zarad marketinga. Ovakav stav uvek povlači i dobro poznati odgovor – napade kroz propagandne biltene (oni ih zovu mejnstrim medijima), i pamflete dežurnih kerbera iz redova lažne opozicije. Specijalni rat protiv nacionalnog interesa, zapadni vladari predstavljaju kao mali politički sukob s „jednim čovjekom“, naglašavajući njegovu nesavršenost, izmišljajući korumpiranost, nacionalističku agendu i antievropski radikalizam. U tom simulakrumu presudna je uloga medija pod NATO kontrolom koji najavljuju korake pravosudnih institucija i pozivaju ih da rade „svoj posao“. U prevodu to znači napraviti takav ambijent u kojem je sklanjanje nepodobnih ispravno i jedino delotvorno. NATO zna kako.
