Po nekom nezvaničnom dogovoru s društvenih mreža, svako veče u 20 sati sa terasa, u vrijeme policijskog sata, aplaudiramo hrabrim i nevjerovatnim medicinskim radnicima koji nose najteži teret u vrijeme pandemije korona virusa.
Međutim, sinoć su me dlanovi zaboljeli od aplaudiranja voćarima (da, dobro ste pročitali – voćarima), koji su nakon napornog dana u voćnjacima, u ovom teškom vremenu ličnih i zajedničkih borbi, svojim traktorima sa prskalicama, dezinfikovali centar mog rodnog grada Prijedora. Po nekom nezvaničnom dogovoru s društvenih mreža, svako veče u 20 sati sa terasa, u vrijeme policijskog sata, aplaudiramo hrabrim i nevjerovatnim medicinskim radnicima koji nose najteži teret u vrijeme pandemije korona virusa. Međutim, sinoć su me dlanovi zaboljeli od aplaudiranja voćarima (da, dobro ste pročitali – voćarima), koji su nakon napornog dana u voćnjacima, u ovom teškom vremenu ličnih i zajedničkih borbi, svojim traktorima sa prskalicama, dezinfikovali centar mog rodnog grada Prijedora.
Kada dođu teška vremena, oslanjaš se na najbliže i obično bude tačno da se u mukama prepoznaju heroji. Ima onih koji su izbornim glasovima izabrani da se na njih oslanjati moramo i u dobra, ali i ovakva, teška vremena. Ne bih da budem prestoga, ali to im je dužnost, kao što i mi imamo naše obaveze. Međutim, ono što me kao čovjeka dotaklo su ljudi kojima to nije dužnost, ali su se u ovim izazovnim vremenima našli tamo gdje treba.
Prije neko veče su glavnom prijedorskom ulicom, ali i susjednim, prošli traktori s prskalicama. Dezinfikovali su šetalište, kojim dnevno, kada nema pandemije, prođe na hiljade ljudi. Tretirali su i okolne saobraćajnice. Bučne mašine u punom pogonu nisu čest prizor u centru grada, osim ako nije vanredna situacija, što i jeste.
Dezinfikovali grad do duboko u noć
Znam da prijedorskim voćarima, od kako hara korona, ovo nije prvi put da se penju na traktore, kako bi bili dio akcije za opšte dobro. Većinu poznajem. Neki od njih rade pa poslije posla žure u voćnjake, na njive i traktore da bi sve stigli, a neki prehranjuju porodice isključivo baveći se poljoprivredom. I znam da su ovih dana, zbog sjetve, orezivanja voća i drugih radova na imanjima, “pali s nogu” od umora. Međutim, bez obzira na sve, čekali su policijski sat, stavili maske i ostalu zaštitnu opremu, obuli kaljave čizme jer se nisu stigli ni prezuti i ponovo sjeli na traktore, ovaj put da budu korisni za sve nas. I vozili su i čistili Prijedor do duboko u noć. Ko zna kada su legli, a zorom većina ustaje.
I znam da je vanredno stanje i da prema pravilima, vjerovatno i moraju to da rade, ako im je naloženo. Međutim, mnogi su traktori mirno spavali. Znam i da je, na žalost, mnogim prijedorskim voćarima mraz u aprilu obrao ovogodišnji rod i uništio već sada, sav trud. I znam da mnogi, potreseni, zbrajaju ogromnu materijalnu štetu.
I zato, kada ovo prođe, treba se sjetiti da na njihovu adresu podsticaji moraju stići. I da i voćarski proizvođači, kao i zdravstveni radnici, zaslužuju veliki aplauz. Oni su voćari s velikim V. Njihovo crno ispod nokta vrijedi stotine dukata. Zbog svih navedenih razloga, nemoj mnogo da razmišljaš kada kupuješ, već kupi domaće. To je najmanje što možeš da učiniš za vrijedne ruke pune žuljeva iz svog komšiluka. Zaslužili su i više od toga.
