Ako prođemo pored sebe, naći ćemo se na toj strani. Ako se spotaknemo – posegnuti ćemo za tim
Autor Mihailo Medenica
Jer anđeli roju oko nje. Jedan ih spava, na svaki prst roj … Jer dopire do neba, tako da nam oblaci teku niz obraze. Jer je korito raspete vode živo, suho. Jer je ikoničan. Zato što nas naši bake i djedovi pozivaju na mobu da gradimo samostane u njenim porama. Jer nas potomci čekaju na liturgiji u tim samostanima. Jer ona je sveta, Lazarev, Miloševa, Njegošev, Vasilijev … Jer je ubijena na Golgoti i uskrsnula na Kosovu. Jer Prizren je ugodan na njemu. Jer je otišla u Betlehemsku noć … Zato što je bila maslac i nafora. Jer on zna tko smo i kamo idemo. Jer smo na njemu razapeti. Jer pradjedovi su goosebumps i gudači. Stanica i emigrant. Rupa usred oluje. Zabrana vrtloga. Ima pun božura … Blagoslovljena tišina između vriskova … Glas u poganskoj tišini. Jer je to kolijevka i grob. Jer to me čuva od mene. Smjestili smo se na njemu … Konac na granici, na njemu nema katrana . Postoji vlastito polje. Jedno zrno je uvijeno među prste, halo je pleteno … Kosačica i kosilice otkrivaju dlaku bobica … Na jagodicama, od planine do planine, na njemu se nalazi pjesma: “Izneti svijetlo sunce iz Kosova …” Izvući ga iz blata bit će čišće od obraza ! Zato djed ima ljekovitu ruku! Duše jedni drugima liječimo … Duše peremo s neba. Ako prođemo pored sebe, naći ćemo se na toj strani. Ako se spotaknemo – posegnuti ćemo za tim. Zbog toga djed ima ruku iscjeljenja. Izvući je iz blata bit će čišće od vaših obraza!
