Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik i jedna je od najvećih svetkovina u Srbiji. Za njega se vežu mnogobrojni običaji koji se obavljaju za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.

Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mješajući se sa prethrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Đorđa kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.

Đurđevdan se smatra granicom između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.

Glavni običaji su pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci.

Đurđevdansko cvijeće su đurđevak, mlečika, maslačak i od njih treba isplesti vijenac kojim se kite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ovo se čini da bi godina i dom bili bogati – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.

Oni se drže okačeni na vratima cijele godine, sve do sljedećeg Đurđevdana.

U nekim srpskim krajevima, djevojke su za vijence birale i travu zlatnoglav kako bi se dopale mladićima, a mlade žene još više dopale muževima.

Postoji običaj da se narod na Đurđevedan, rano prije zore, okupe na đurđevdanski uranak. Tamo se nosi i hrana i piće. Obavezno se peče jagnje na ražnju, a oni koji su poranili čekaju ostale da počne slavlje.

Za ovaj veliki praznik se vezuju i neka vjerovanja. Tako postoji narodno predanje da na Đurđevdan ne valja spavati, već treba uraniti. One koji spavaju će boleti glava cijele godine. Ali ako vam se desi da zaspite, onda treba da spavate i na Markov dan, i to na istom mjestu.

Izvor: Alo