Građani Prijedora nisu i nikada ne mogu zaboraviti 30. maj 1992. – dan kada je sprečen masakr i pokolj nad srpskim civilnim stanovništvom. Toga dana hrabri, golobradi mladići ali i oni stariji i iskusniji, stali su u zaštitu nejači i suprotstavili se neprijatelju koji je već uveliko sejao smrt po čitavoj Bosni i Hercegovini. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 18, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio Igor Knežević, dečak od sedamnaest ipo godina
Podsećanja radi, čitav april i maj 1992. bili su obeleženi krvavim sukobima i užasnim zločinima nad srpskim stanovništvom. Već tada je popaljeno na stotine srpskih sela a desetine hiljada izbeglica je ostalo bez krova nad glavom. Srbi su postali stranci u sopstvenom gradu. Alijina Armija BiH je formirala mnogobrojne logore za Srbe gde su vršena silovanja, sadistička iživljavanja nad ženama, decom i zarobljenicima i naravno masovna ubistva srpskog stanovništva. Scenario već viđen tokom Drugog svetskog rata i to od bukvalno od istih počinilaca i njihovih potomaka. Bosanski Brod, Derventa, Kupres, Mostar, Bihać postali su masovna stratišta srpskog naroda, ljudi su ubijani po ulicama, zatvarani u logore samo zbog “krivog imena” i “pogrešne nacionalne pripadnosti”. Upravo u tom periodu dešavaju se i stravični zločini u Sarajevu nad srpskim civilnim stanovništvom kao i nad pripadnicima regularne vojske JNA. Ljudi su presretani po ulicama, ubijani, živi spaljivani po kućama kao što je slučaj sa Grahovištem 4. maja 1992. I u Foči slična situacija – april i maj 1992. obeleženi su jezivim zločinima, u Jabuci i Zebinoj šumi preko 40 ubijenih civila, među kojima i petogodišnja Ivana Vuković i desetogodišnji Petar Todorović.
U Konjicu, Goraždu i Srebrenici srpski narod doživljava užasan genocid tog maja 1992. Verujući slepo u bratstvo i jedinstvo, najveći broj Srba odbija da napusti ove gradove opredeljujući se za zajednički život sa komšijama muslimanima. Međutim, nisu mislili svi tako. Početkom maja 1992. u ovim gradovima su formirani logori za pripadnike srpskog naroda. U Srebrenici su već prve nedelje maja zarobljeno svi stanovnici srpskog sela Čumavići, ukupno 40 meštana, uglavnom žena i dece. Zatočeni su u logoru u Potočarima i danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani a mnogi i pobijeni. Prvi masovni zločini u ovom kraju su započeli na Đurđevdan 1992. a 15. maja 1992. orićeve snage su pobile dvadeset starijih srpskih civila po njihovim kućama…mnoge su žive zapalili a neke streljali i bacili u masovne grobnice.
U Konjicu je prva žrtva pala 2. maja 1992. a do kraja maja ubijeno je više od 120 srpskih civila. Najteže je stradalo selo Bradina koje je napadnuto 26. maja 1992. a pobijeno je sve redom, od beba u kolevci do nepokretnih staraca…jer takvo je bilo naređenje, istrebiti sve što je srpsko! U cilju stvaranja etnički čiste muslimanske države, snage Alijine tzv. Armije BiH zauzele su Goražde, formirale 19 logora, i započele sa genocidom nad srpskim stanovništvom. Za tri ipo nedelje u Goraždu je ubijeno preko stotinu srpskih civila, najviše starih i nemoćnih…ljudi su bacani u Drinu…nalazili su ih masakrirane i to zavezanih ruku..oni drugi su ubijani po stanovima i kućama, a najveći broj je skončao po logorima. Nikola Heleta, preživeli logoraš, u svojoj knjizi opisuje kako je u Goraždu samo jedno srpsko selo ostalo čitavo dok su sva ostala popaljena..Istina je da u Goraždu, Konjicu i ostalim gradovima nisu vođene nikakve borbe, nije tog maja 1992. bilo nikakvih napada na muslimanska sela, već je jedna strana ubijala, a druga je ubijana…što su i sami muslimani više puta priznali.
Rat u Prijedoru započeo je svirepim ubistvom Radenka Đape, mladića srpske nacionalnosti. “Đapa je ubijen u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kada je krenuo na posao, od strane muslimanskih ekstremista”, uklesano je na spomeniku u Kozarskoj ulici u Prijedoru. Izrešetan je sa pet hitaca i to je bila prva žrtva rata u ovom gradu. Nekoliko dana kasnije ubijeno i ranjeno nekoliko Srba, na punktu kod Hambarina i to dok su išli svojim kućama. Sve su to bili prvi znaci da su sukobi u Prijedoru neminovni. Koliko god su se pojedini srpski političari i običan narod trudili da spreče i zaustave rat u Prijedoru, pojedine ekstremističke grupe nisu odustajale od plana da Prijedor doživi sudbinu Goražda, Srebrenice, Konjica, Zenice i sela Bradine koje je samo četiri dana ranije spaljeno i razoreno.
U odbranu nejači i civilnog stanovništva, odmah se uključio veliki broj građana Prijedora. Bili su različitih nacionalnosti, bilo je i Srba, i Hrvata, muslimana, Ukrajinaca, Čeha, Roma…sve su to bili građani Prijedora koji su odmah stali na branik otadžbine a sve u cilju zaštite života onih najugroženijih – žena, staraca i dece.
Među onima koji su prvi stali u odbranu svog grada, bio je i Sabahudin Kajdić, pripadnik 43. motorizovane brigade VRS. Kako je ispričao za RTRS, ne žali što je otadžbinski rat proveo na ratištu jer je Republika Srpska njegova domovina. “Moja domovina, tu živim, tu sam odrastao. Ja pucnjavu nisam ni volio. Mene ne zanima da li je neko Srbin, Hrvat ili musliman. Volim sve ljude, dijelim ljude samo na dobre i loše. Ipak, opredeljenje da stane u odbranu svog grada i sugrađana naišlo je na osudu njegovih sunarodnika, onih ekstremnih koji su i započeli rat. Nazivali su ga izdajnikom i otpadnikom. – Ja sam bio u regularnoj vojsci, ni u kakvim paravojnim formacijama. Oni su ljuti na mene što sam ja ka musliman ratovao na strani VRS. I sad zbog toga neko treba da me osudi da sam zločinac, šalju mi prijeteće poruke, uznemiravaju mi suprugu. – ispričao je pred kamerama RTRS-a Sabahudin svoju tešku ratnu priču, koja čini se nije prestala ni nakon završetka rata.
Posećanja radi, napad na Prijedor krenuo je iz šume Panjik oko 4,00 časa, sa pet borbenih grupa. Grupe su predvodili Slavko Ećimović, Asim Muhić, Halim Mehić, Edin Čajić i Kemal Alagić zvani Divjak. Oni su planski izvršili ovaj napad sa ciljem da preuzimu vitalne ustanove u centru ove regije, pre svega, policijsku stanicu, tadašnju Opštinsku upravu i Centar za informisanje. A kako su to svuda već učinili, ekstremisti su imali u planu i u Prijedoru da proteraju srpsko stanovništvo sa vekovnih ognjišta, da masovno istrebe civilno stanovništvo i počine zločine. Sve ovo su muslimanski vojnici počinili samo par dana i nedelja ranije u Konjicu, Goraždu, Trnovu, Sarajevu, Srebrenici, selima oko Bratunca, Zvornika i Vlasenice, Derventi, Bihaću, Maglaju i drugim mestima gde je pobijeno i masakrirano više stotina srpskih civila dok je više hiljada ljudi prognano sa svojih ognjišta. Samo četiri dana ranije napadnuto je srpsko selo Bradina gde je masakrirano 48 civila – žena, dece i staraca, a još 22 je ubijeno u logorima nakon strahovitih tortura.
Ista sudbina je čekala i Prijedor. Međutim, mnogi ljudi, istinski heroji su odlučili da stanu u odbranu svog grada i svog naroda, da se odupru agresoru i spreče planirani genocid. Samo junaštvom i odlučnošću pripadnika MUP-a i vojnika JNA i VRS sprečen je masakr, grad je odbranjen a ekstremisti su poraženi, makar na kratko.
Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Petar Đokić istakao je pre nekoliko godina da je ovaj događaj prelomio događanja u ovom regionu 1992. godine.
“Očito je da je to bio podmukao zločinački pir koji su ovdje izveli pripadnici bošnjačkog naroda, a dalje je podstakao neprijatne i bolne aktivnosti za sve, pa i za Bošnjake”, rekao je Đokić i dodao da se ovaj događaj pokušava potisnuti u stranu i govoriti samo kako se tu dogodio zločin u kojem su stradali Bošnjaci. Prema Đokićevim riječima, ovakvim okupljanjem građana svedoči se istini o tome šta se događalo i kako je ovdje otpočela spirala nesreće. -Bošnjaci moraju preuzeti odgovornost da su toga dana, svjesno vođeni ili ne, oni praktično pokrenuli spiralu zločina koji su se dalje dogodili na ovom području“, rekao je Đokić.
Deo muslimanskih snaga koji se povukao ispred vojske 28. maja, na sastanku u šumi zvanoj Panjik, na širem području reona Kurevo, organizovali su se i dogovorili da 30. maja u ranim jutarnjim satima napadnu sam grad Prijedor. Tom grupom, koja je brojala oko 350 ljudi, rukovodili su Izet Mešić zvani Hadžija i Slavko Ećimović.
Nakon ulaska ovih formacija u Prijedor došlo je do borbe između vojske i policije i ovih agresorskih grupa, što je dovelo do pogibije 15 i ranjavanja oko 26 vojnika, policajaca i civila. Sve grupe su uspele da dođu do svojih ciljeva i nisu pazili u koga pucaju – da li su to vojnici i policajci, ili civili, ili čak kola hitne pomoći. Tako je grupa koja je zauzela tzv. veliki podvožnjak pucala u bolnička kola hitne pomoći, prilikom čega je vozač Goran Dragojević ranjen sa 32 metka, ali je ipak uspio da se odveze nekoliko stotina metara dalje gdje je pronađen i uspio je da preživi. Ista borbena grupa je u blizini tzv. velikog podvožnjaka pucala i u sanitetska kola, koja su bila vidno obeležena i sa upaljenim rotacionim svetlima. Tom prilikom su ranjeni Dragan Vučeta i Ranko Tomaš, koji su se nalazili u sanitetskom vozilu. Ekstremisti su otvarali vatru i po stambenim zgradama i kućama gde su živeli Srbi. Više je nego jasno da su glavni cilj ekstremista bili svi Srbi, i civili i polijaci i vojnici, i žene i deca i starci. U napadu na Prijedor mučki i svirepo je ubijen dečak Igor Knežević, star sedamnaest ipo godina. Kome je ovo nedužno dete bilo krivo?! Svedoci su ispričali kako su muslimanski ekstremisti najpre ranili maloletnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice, navodi Srna. U samo jednom trenu je ugašeno hiljade dečačkih i momačkih snova, želja, planova a jedna porodica ostala je večno zavijena u crno..
Da muslimanskim vojnicima nije bilo važno u koga pucaju, dokazali su svojim napadom na sanitetsko vozilo. Iako je na njemu bila oznaka Crvenog Krsta, osuli su paljbu koja je trajala prilično dugo sa ciljem da poubijaju sva lica u vozilu. Goran Dragojević je tog 30. maja 1992. godine, kao vozač saniteta Opšte bolnice, ranjen u napadu muslimanskih paravojnih formacija na Prijedor zadobivši rane od 32 metka. Dragojević je svedočio da je tog dana, rano ujutru, krenuo sanitetskim vozilom po ranjene do hotela u Prijedoru. Goran je objasnio da se kretao vozilom sa upaljenim rotacionim svetlima, u belom mantilu i sa oznakom Crvenog krsta kada su ekstremisti otvorili vatru na njega.
”Kod podvožnjaka sreo sam grupu muslimanskih civila, koji su osuli rafalnu paljbu po meni. Sa ranama po cijelom tijelu uspio sam vozilo dovesti do Policijske stanice, gdje sam krvario i čekao pomoć skoro sat vremena. Bio sam sat vremena u autu, krvario, tada je naišla jedna osoba i spašen sam, prebačen u bolnicu u Prijedor, tu su mi dali krv pa za Banju Luku a odatle hitno u Beograd’‘, prisetio se Goran, dodajući da je u Beogradu šest meseci bio nepokretan, a u bolnici je proveo godinu i po.
“Svih 18 mjeseci u bolnici o meni se brinula doktorica porijeklom iz Prijedora, radila je u bolnici u Prijedoru pa se udala u Beograd, zvala se Sabiha i pazila me kao da mi je rođena majka. Po povratku u Prijedor obilazili su me prijatelji svih nacionalnosti. Moja poruka je da je svaki zločin počinila osoba, a ne narod. Nemojte dozvoliti nikome da upropasti vaš život i da vas zavadi s prijateljima druge nacionalnosti”, poručio je Goran mladima na jednoj od mnogobrojnih antiratnih tribina kojima je prisustvovao. Dragojević smatra da niko ne može tvrditi da napad na Prijedor nije bio organizovan, jer su se u grupi koja je njega presrela nalazili ljudi iz više prijedorskih naseljenih mesta, a ne slučajni prolaznici.
ISPOVEST RANJENIKA GORANA VRANJEŠA
Goran Vranješ iz Prijedora, instruktor u “Željeznicama Republike Srpske”, u slobodno vreme novinar i snimatelj, jedan je od 26 ranjenih u napadu na Prijedor, koji su “Zelene beretke” izvele 30. maja 1992. godine, kada je ubijeno 15 srpskih vojnika i policajaca.
Goranu je to bilo treće ranjavanje. Kao pripadnik rezervnog sastava JNA, bio je na vojnoj vježbi na Karanu kod Prijedora u avgustu 1991. godine, nakon čega je raspoređen u kasarnu “Žarko Zgonjanin” u Prijedoru.
Nakon što je SDS u Prijedoru mirno preuzeo vlast 30. aprila 1992. godine, Goranova jedinica vraćena je u taj grad i raspoređena da zajedno s policijom obezbjeđuje vitalne funkcije grada. Njegov punkt bio je kod zgrade tadašnje “Jugobanke” gde je stražario u smenama narednih mesec dana tokom kojih su muslimanske paravojne formacije izvele više pojedinačnih napada na vojsku i policiju na području Prijedora.
“U zoru 30. maja pozvali su me telefonom iz komande. Kad sam izašao iz zgrade nisam znao odakle se puca. Prešao sam do prvog punkta, kod `Električnog`. Tu sam saznao da je Zoka Karlica blizu Sane i da mu treba pomoći jer je bio težak napad sa lijeve obale rijeke. Kad sam krenuo pretrčati Partizansku, pao sam na koljena. Dva metka odbila su mi stopalo lijeve noge. Uzeo sam ga rukom i vratio nazad da ne visi. Nije bilo ni bola ni krvi”, svedoči Goran za Prijedor24h.net
Pokupio ga je čovjek službenim “jugom” prijedorske “Elektrodistribucije”. Zaustavio se kod zgrade policije i izišao, a Goran je ostao sam u autu. Čuo je pucnjavu sa svih strana i video ljude naoružane dugim cevima kako leže skriveni iza žardinjera u administrativnom centru grada gde su, osim policije, i danas zgrada opštine, suda, pošte i rudničke direkcije koje su bile među metama napada.
“Raspitivao sam se, ali ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek. Vratio se i odvezao me u bolnicu. U policiji je dao izjavu kojom je opisao ranjavanje i ja sam na osnovu toga poslije ostvario prava ratnog vojnog invalida”, objašnjava Goran. Smešten je u sobu u kojoj je ležao Goran Dragojević. Tada je on bio vozač bolničkog saniteta i tog jutra pogođen je sa više od 30 metaka kod podvožnjaka kada je krenuo po ranjene na obali Sane. “Ležim i osjećam da mi trnu noge. Od straha. Bio sam plašljiv čovjek. Nisam bio neki borac. Ali, nikad nisam rekao da nešto ne smijem. Ćutao sam, a umirao od straha. Čovjeka taj strah i spasava. Noga mu je operisana, ali se postoperativni tok iskomplikovao, a klinika je bila prepuna ranjenika sa svih strana, pa je nakon šest dana upućen na VMA u Beograd letom od Zalužana do Batajnice.
“Sjećam se da su u avionu bili stariji oficiri, neki od njih sa psima. Ja sam bio na nosilima. Na VMA me je svaki dan obilazila jedna medicinska sestra iz Prijedora, zaboravio sam joj ime, znam da joj je otac Čedo Vila. Poslije sam premješten na ortopediju na Banjici. Nisam čekao potpuni oporavak, s fiksatorom sam se vratio prvim konvojem i u vojsci ostao do januara 1996. godine, iako mi se ratni staž vodi do Dejtona”, navodi Goran za Prijedor24h.net
“SUPRUGA SU MI UBILI, A DECU OSTAVILI BEZ OCA”
Predsednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora Zdravka Karlica rekla je da su 1992. godine mir, suživot i poverenje u ovom gradu uništili oni koji su pucali na vojnike. Ova prijedorska heroina i neumorni borac za pravdu i istinu već godinama organizuje brojne komemoracije za ubijene i nestale Prijedorčane, učestvuje u obeležavanju značajnih datuma i čuva sećanje na nedužne žrtve. Njene aktivnosti se tu ne završavaju. Već godinama učestvuje u procesima suočavanja s prošlošću i pronalaska načina za suživot i, konačno, bolji život ljudi u Prijedoru, ali i celoj BiH. Kao neko ko je rat preživio u svom gradu, Zdravka je upoznala ono najgore što on nosi – gubitak najdražih. Njen suprug Zoran je u napadu muslimanskih fanatika teško ranjen, a preminuo je nekoliko dana kasnije. Ubijen je iako se uporno borio da sačuva mir u ovom gradu. Zato mnogi Srbi i muslimani i danas govore kako je “Pucanj u Zorana Karlicu, bio pucanj u mir i suživot”. Za Zorana Karlicu, koji je podlegao ranama zadobijenim u odbrani grada Prijedora 30. maja 1992. godine i po kojem centralni gradski trg nosi ime, Goran Vranješ kaže da je bio izuzetan čovek i izuzetan komandant, da je od svojih vojnika pravio stabilne borce.
“Svima nam je spasavao živote više puta ne dajući da trčimo, da `letimo`, uvijek je govorio: `stani, pripremi, smiri`. I on je prevezen najprije u Banjaluku, pa u Beograd. Vidio sam ga u Banjaluci kad su ga prevozili hodnikom. Bio je svjestan. Kaže: `Gdje si, ranjenik? Opet ti…`, a zvali su me tako još od prvog ranjavanja”, svedoči Goran.
Zdravka ne odustaje od misije da žrtvama vrati dostojanstvo i održi kulturu sećanja.
– U cijelom svijetu ko puca na vojnike ili policajce naziva se jednim imenom – terorista, i nikako drugačije. Ti teroristi su napali na grad, a bili su naše komšije, dali su zakletvu jednoj zemlji, Jugoslaviji, da će je braniti i dati život za nju ako bude trebalo. Ako bude trebalo, protestvovaćemo i pred Tužilaštvom, 26 godina je prošlo, vrijeme je da se, zaista, pokrene tužba protiv ljudi koji su činili zločine nad Srbima, i tog jutra i inače. Ne može samo jedna strana da snosi krivicu, a druga da je nevina. Bošnjaci i Hrvati u redovima policije i Vojske Republike Srpske dokaz su da nisu svi mislili isto. Takođe, postoje i sudske presude za zločine koje su Bošnjaci počinili nad Srbima u Prijedoru. – poručila je Zdravka proteklih godina na obeležavanju od napada muslimanskih paravojnih formacija na grad Prijedor i odbrane grada u kojoj je poginulo 15 srpskih vojnika i policajaca, a 26 građana ranjeno.
– Mjesec dana prije nego ćemo proslaviti 17 godina braka, on je teško ranjen. To je bilo 30. maja 1992. godine. Moj muž je tada ranjen, a preminuo je 6. juna u 12:30 uveče u Beogradu. Imao je 38 godina. Ujutro 30. maja, probudio me telefon. Neko je tražio mog supruga. Rekla sam da ne znam gdje je. Tada sam čula da se nešto dešava u gradu. Čujem da se puca. Obukla sam se i sišla do komšinice, koja je ispekla kafu. Uzela sam šolju kafe… U tom trenutku sam osjetila da se nešto Zoranu desilo. Ubrzo sam saznala da je ranjen. Kasnije su mi pričali kako se to desilo. Pričali su mi da je to bio napad iz Starog Grada, da je Zoran došao do kafane ‘Obala’, pokušao da uđe, kada je, navodno, bačena bomba koja je njemu pala u krilo.
Kazali su mi da je tu bombu bacio neki Hadžija, momak iz grada kojeg nismo poznavali. Raspitivala sam se za njega. Prvo sam čula da je preživio rat, a onda da je stradao. Kažu da je i on nedavno ekshumiran. Otišla sam da posjetim Zorana u bolnici u Prijedoru. Odmah je prebačen za Banjaluku. Tamo su nešto otezali sa operacijom, rekli nam da noga mora ići jer je već loše. Bilo je na hiljade gelera od te bombe, ali su mu oni pokušali spasiti noge.
U Banjaluci su mu amputirali nogu i onda ga helikopterom 5. juna 1992. godine prebacili za Beograd, gdje je preminuo. Njegovo tijelo su nakon pet ili šest dana vratili iz Beograda, tako da smo ga, hvala Bogu, uspjeli sahraniti. I to mi je bilo mučenje, čekajući hoće li taj avion sletjeti u Banjaluku ili neće. Pitam se samo kako je onima koji čekaju godinama a ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih. – ispričala je ova hrabra i čestita žena pre nekoliko godina za medije.
GRADONAČELNIK PRIJEDORA: PRIJEDOR JE UVEK BIO OPREDELJEN ZA MIR
Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković rekao je da su Srbi na ovim prostorima radili jedino što su mogli – branili su svoja ognjišta, starine i nejač, a da su svi događaji koji su sledili bili tragični i nesrećni. Đaković je više puta poručio kako je grad Prijedor uvek želeo mir i da je tokom Drugog svetskog rata pretrpeo velike strahote i znao šta je to rat, i da ga zato nije želeo, ali da su drugi to započeli.
– Mi stalno sa ovakvih skupova šaljemo poruku mira svima, da se opametimo, da se vidjelo da ratovi nikome dobro ne donose, samo zlo, i trudimo se da, kako smo u Prijedoru i započeli, stvaramo međusobno povjerenje da nam se ne dešavaju iste strahote – rekao je Đaković medijima.
PRIJEDORČANI O DANU ODBRANE GRADA
Zlatko Ritan, koji je imao osam godina kada je njegov otac Vukašin na današnji dan 1992. godine krenuo u odbranu grada, seća se da je padala kiša, kao i danas i da je njegov otac govorio da ne bi žalio poginuti samo da mu sin ne bi ratovao za 30 godina.
– Oni su išli na djelovanje u grad gdje su ih ovdje te ekstremističke jedinice napale, gdje je on poginuo i još jedan član te jedinice, dok su ostali izranjavani. Srećom, uspjeli su izvući taj pincgauer i doći do bolnice – rekao je Ritan novinarima u Prijedoru.
Željko Goronja, koji je tada bio vojnik na pripravnosti u kasarni “Žarko Zgonjanin”, rekao je da je oko 4 časa stigla informacija o napadu muslimanskih paravojnih formacija.
– Komandant Zeljaja nas je posalo ovamo prema gradu iz kasarne da vidimo šta se dešava. Prošli smo ovom ulicom kraj suda i SUP i krenuli smo lijevo prema muzeju i već smo tu upali u ruke njima koji su već bili došli i pobili ovdje sve policajce na punktovima i teško izranjavali momke koji su za hitnu vozili i jednog pekara koji je razvozio hljeb. Tu smo vidjeli mrtva tijela i upali smo u unakrsnu paljbu. Bila su dva mrtva i sedam ranjenih. Uzvratili smo paljbu koliko smo mogli i otišli smo do bolnice. – seća se Goronja.
– Šta da kažem, tada su napali Prijedor, počinili zvijerstva, danas se svi prave ludi. Pa gospodo, jeste li vi 26.05.1992. napali Bradinu i pobili sedamdeset civila Srba? Jel pobijeno i staro i mlado, i to ne ubijeno metkom nego poklano baš onako…jel su silovane srpske žene i djevojčice, sami su priznali šta su radili u Čelebiću, zato su i osuđeni? Jel prva žrtva bio Srbin u Prijedoru? Jeste li u Pofalićima pobili pedeset civila, žene i djecu? To je bio 16.05. Pa sela po Goraždu, i ovdje selo Bavar, sve starci pobijeni….to su sve isti zločinci počinili, Zelene Beretke i Alijina vojska, i sad oni nas ubjeđuju da nisu željeli isto u Prijedoru da učine. Ma došli isto pa i gore da naprave. A mi smo krivi što smo se drznuli da se odbranimo..kako je prošao narod u Goraždu i Konjicu gdje niko nije imao da ih odbrani? Svi pobijeni, silovani…Prijedor je odbranjen, i spriječeni su zločini nad Srbima koje su došli da počine.. – ispričao je pre nekoliko godina medijima Dušan, građanin Prijedora za vreme obeležavanja dan odbrane.
Marijan Ješić ranjen je u leđa dok je bio u kamionu koji je prolazio pored gimnazije. “Ja sam nakon ranjavanja ispao iz kamiona. Odveli su me u Mašinsku školu i vezali, a poslije ka Bereku. Napad je trajao oko dva sata, ali je uz velike žrtve grad odbranjen”, ispričao je Ješić. Miroslav Toholj u svojoj “Crnoj knjizi” navodi kako su ranjenog Marijana, ranjenog Mileta Grabovca i još nekoliko Srba, pripadnika MUP-a muslimanski ekstremisti zarobili i odveli u objekat Srednje mešovite škole gde su ih tako ranjene psihički i fizički zlostavljali, tukli i maltretirali na najokrutnije načine. Nisu im pružili ni medicinsku pomoć, prekršili su sva pravila Ženevske konvencije.
Uporedo s napadom na grad, i u prigradskim naseljima bilo je napada. Pero Špadić vozio se sa još četvoricom-petoricom ljudi u kediju na stražarsko mesto u Kozaruši i naišla je grupa od četvoro-petoro muslimana koja je, kako kaže da se kasnije saznalo, pre toga ubila troje Srba, među kojima i jedno dete.
– Pucali su po nama. Srećom vozač je bio priseban i uspio ostati na putu. Auto je bio izbušen, samo sam ja jedini pogođen u glavu, ali rana je bila plitka – seća se Špadić.
– Dan odbrane Prijedora će ostati zabilježen u istoriji jer onaj ko nema istoriju nema ni budućnost. Ovdje smo da se sjetimo onih koji su tada izgubili živote, da utješimo njihove porodice i da kažemo jedno veliko hvala svim borcima za oslobođenje Republike Srpske. Istorija se ne može prekrajati a politički sudovi i bilo čije ocjene ne mogu promijeniti ono što su građani Prijedora doživjeli. Nemojmo zaboraviti ono što se dešavalo, praštajmo jer samo u praštanju možemo vidjeti budućnost “, poručio je na obeležavanju dana Odbrane 2015. Marko Pavić.
– Uvijek mi bude zlo pred taj datum, vrate se uspomene. Bilo je strašno. Čuli smo kako pucali, prijetili su da će sve pobiti, psovali nam majku četničku. Ja sam se tad tresla a ostale su i sad traume, što nas niko ne pita kako nam je bilo? Djeca su vrištala, svi smo se krili a pucnjava je trajala čitav dan. Sve bi nas poubijali da ih nisu naši hrabri momci zaustavili i spriječili dalji pokolj. Pucali su po zgradama i kućama. Nisu oni došli po vojsku JNA, nego smo meta bili svi mi – ja, ona baba, djeca, došli su oni po civile da se na njima iživljavaju, to je njihov rang ali su se prevarili, jer je vojska ovdje stala u odbranu i spriječila ih da ubijaju i hvala im. Sve bi nas poubijali da nije bilo ovih junaka koji su položili svoje živote zarad svih nas.
– rekla je Mira, Prijedorčanka koja je preživela napad Zelenih Beretki, medijima iz Republike Srpske koji su pre nekoliko godina više puta intervjuisali i obične građane Prijedora, tada civile, sa ciljem da sumiraju njihova sećanja na tragični 30. maj 1992. godine.
Porodice ubijenih najviše boli to što za monstruozna ubistva njihovih najmilijih do danas niko nije odgovarao.
Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, na području Prijedora je ubijeno 933 građana srpske nacionalnosti. Prema podacima DIC “Veritas”, najmlađa registrovana žrtva na području Prijedora bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić koja je stradala u avgustu 1995. tokom zločinačke akcije “Oluja”. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 137 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali. Za zločine nad srpskim civilima u Prijedoru, pripadnici Armije BiH su osuđeni na ukupno 29 godina zatvora.
