Danas se nepobitno zna da su jedine bijele trake koje su nosili „nesrbi“ u Prijedoru, trake sa pečatom NDH koje su nosili hrvatski i muslimanski koljači u Drugom svjetskom ratu.
Frontal.RS od samog početka ovog estradno-medijskog falsifikovanja novije istorije, raskrinkava laž organizatora inicijative „Jer me se tiče“, ali njihove finansije su izdašne, a obraz im je đon. Uporno šire nacionalnu i vjersku mržnju u Prijedoru, dok to lokalne vlasti tolerišu.
U Sarajevu, naprimjer, nije moguće postaviti cvijeće i održati komemoraciju za žrtve zločina u Dobrovoljačkoj ulici.
Prijedorčanin i istoričar, Boris Radaković, sastavio je obiman rad koji dokazuje ono što je osnovna poruka za zapamtiti danas:
NIKO SEM NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I ANTE PAVELIĆA, NIJE NAREĐIVAO „NESRBIMA“ DA NOSE BIJELE TRAKE U PRIJEDORU!
Manifestacija „Dan bijelih traka“ u Prijedoru svakog 31. maja, iz godine u godinu, privlači sve veći broj ljudi i sve veću medijsku pažnju. Njome se želi obilježiti 31. maj 1992. godine, kada su, navodno, vlasti u Prijedoru naredile muslimanima i Hrvatima da nose bijele trake oko ruke.
Trake su, navodno služile, kako bi se ove grupe stanovništva obilježile i lakše bile uočljive prilikom likvidacije. Ipak, istorijski izvori opovrgavaju ovu teoriju. Ovdje ću iznijeti dokaze koji pobijaju ovu teoriju, ali i dotaći se još nekih činjenica oko sukoba u Prijedoru 1992. godine.
Pođimo redom…
NE POSTOJI NAREDBA O STAVLJANJU BIJELIH TRAKA NA RUKU
Zagovornici „bijelih traka“ često ističu da je 31. maja 1992. godine, na radiju Prijedor, pročitana naredba da svi muslimani i Hrvati, moraju da na svoje kuće istaknu bijele zastave i da oko ruke nose bijele trake. To nije tačno! Evo dijela obavještenja koje je pročitano sa radija Prijedor: „Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini traži se da na svojim kućama na vidno mjesto istaknu bijele zastave“. Opširnije obavještenje možete čuti sa ovom linku: OBAVJEŠTENJE.
Kao prvo, nigdje se ne spominje, da određeni narodi treba da stave bijele trake ili bijele zastave. Jasno se kaže „od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini“.
Drugo, treba imati u vidu da je ovo obavještenje nastalo nakon napada muslimansko-hrvatskih paravojnih snaga na sam grad Prijedor. Borbe su vođene u samom centru grada. Nakon što je napad odbijen, a preživjeli napadači pobjegli u okolna sela i šume, lokalne vlasti izdaju obavještenje o bijelim zastavama. Ovo je sasvim legitiman postupak u ratnim uslovima. Time su građani koji ne učestvuju u borbama, zaštićeni od ratnih dejstava, dok vojska i policija traga za skrivenim napadačima.
Primjer koji potvrđuje moje razmišljanje imamo u članku „SRPSKI LOGORI SMRTI – Kako su stražari odabirali žrtve“, čiji je autor novinar Roj Gutman. Iz samog naslova članka vidimo da nije bio naklonjen Srbima, ali Gutman, prenoseći svjedočenje nekog Hujca, piše kako je Hujca bio „pripadnik teritorijalne odbrane, ali se riješio svoga mitraljeza, pa nije bio otkriven kad se pridružio svojim sumještanima iz Kozarca“. Dakle, među civilima je bilo prikrivenih pripadnika muslimanskih paravojnih formacija.
Treće, u obavještenju se nigdje ne spominju bijele trake. Ipak, zagovornici „bijelih traka“ navode da su sa radija Prijedor, toga dana, pročitana dva obavještenja. U drugom obavještenju, navodno, dodate su i bijele trake. Međitim, ne postoji nikakav dokaz da je takvog obavještenja bilo. Da ga je bilo, sigurno bi se pronašlo, kao i obavještenje koje sam naveo u ovom tekstu. Ipak, nepostojanje drugog obavještenja, nije smetalo zagovornicima bijelih traka da ga izmisle. Tako na internetu možete pronaći tekstove u kojima se ovo nepostojeće obavještenje navodi. Evo, npr. u tekstu na sajtu „ALJAZEERA BALKANS“ novinara Dragana Bursaća „Djecu im prijedorsku ne mogu oprostiti“, na sajtu ALJAZEERA BALKANS“ od 31. maja 2017. godine, navodi se tekst obavještenja koje ne postoji: „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice.“
Ovaj „novinar“, inače poznat po svojim tekstovima koji, u najmanju ruku, često sadrže neprovjerene informacije, a Republiku Srpsku redovno naziva „genocidnom tvorevinom“, nije naveo izvor za navodno obavještenje o „bijelim trakama“. Smatram da to dovoljno govori o „objektivnosti“ njega i njemu sličnih da pišu o ovoj temi.
Četvrto, ima i zagovornika „bijelih traka“ koji priznaju da nemaju validne dokaze za svoje tvrdnje. Ipak, ne odustaju od teorije da su bijele zastave bile instrument pri izvršenju zločina nad muslimanima i Hrvatima u Prijedoru. Na početku obavještenja od 31. maja, navodi se, da je odbijen napad muslimanskih i hrvatskih snaga na Prijedor. Na osnovu toga, zastupnici „bijelih traka“ smatraju, da se naredba odnosi isključivo na određeni dio građana, tj. na muslimane i Hrvate. Ovim oni, nerado, priznaju da je bio napad na grad i da je to izazvalo i reakciju vlasti, policije i vojske iz Prijedora. U njihovim tekstovima za inostranu javnost, a često i za domaću, nećete pročitati da je bilo ikakvih sukoba prije 31. maja 1992. godine. Samo bez ovih činjenica, njihova teorija ima određenu težinu.
Kao kontraargument prilažem sledeće činjenice: 1) Na mojoj kući, iako je srpska, nakon obavještenja sa radija, nekoliko dana viorila se bijela zastava. Pošto je moje naselje, kao skoro i sva ostala naselja u Prijedoru, bilo mješovito, i ostale komšije, bez obzira na nacionalnost, skinuli su bijele zastave sa kuća. 2) Bijele zastave su, nakon muslimansko-hrvatskog napada mogle samo da spriječe veće krvoproliće, a ne obrnuto, da ga povećaju. Tako da bijele zastave ne mogu biti instrument zločina, nego baš obrnuto. 3) Bijela zastava je inače simbol mira, primirja, predaje, lojalnosti i slično. Tokom rata u BiH, bijele zastave su na bezbroj mijesta korišćene kao znak mira, primirja, predaje itd.
RATNI NOVINSKI ČLANCI ROJA GUTMANA NE SPOMINJU BIJELE TRAKE
U knjizi „SVJEDOK GENOCIDA“, novinar Roj Gutman (Roy Gutman), sabrao je svoje članke iz rata u BiH. Ovaj novinar je za svoj rad dobio i Pulicerovu nagradu. Uzeću njega kao jedan od neoborivih dokaza, da nije bilo bijelih traka koje su nosili muslimani i Hrvati u Prijedoru, a koje su bile u službi navodnog istrebljenja ova dva naroda. Gutman je jedan od novinara koji je najviše širio propagandu o „zlim „Srbima. Svoje članke je pisao, uglavnom, koristeći izjave muslimana i Hrvata, koje, kako sam priznaje, nije mogao da provjeri. Većinu članaka pisao je, a da nije bio prisutan u mjestima o kojima piše. Najčešće ih je pisao u Zagrebu, na osnovu podataka koje je dobijao od muslimana i Hrvata.
Sve to mu nije smetalo, da Srbe uporedi sa nacistima, i da ustvrdi kako su Srbi nad muslimanima sprovodili „genocid“. Prva rečenica Gutmanovog predgovora „bosanskom izdanju“ knjige glasi: „Ovo je izvještaj jednog novinara o najstrašnijem zločinu protiv jednog evropskog naroda još od doba nacističkog holokausta“. Knjiga je objavljena aprila 1995. godine, i već tad Gutman smatra da je sproveden genocid nad muslimanima. To pravilo slijede i njegovi članci vezani za rat u BiH, počev od ljeta 1992. godine. Prije njega, SDA je u svojim dokumentima, već 1991. godine govorila o genocidu, tj. genocidnim radnjama prema muslimanima od strane Srba. Vidimo kako je teorija o navodnom genocidu nad muslimanima u BiH, razvijana još prije ratnih borbi, pa je preko stranih novinara dospijevala do mećunarodne javnosti.
U posveti svoje knjige, Gutman piše, da je posvećuje, između ostalog i „bosanskim šehidima, borcima Armije i MUP-a RBiH“. Već u uvodu se svrstava na stranu jedne zaraćene strane, što govori o njegovoj „objektivnosti“. Toliko i o mantri da je tzv. Armija RBiH multietnička, jer „šehidi“ se sigurno ne odnosi na nemuslimane.
Iz svega gore navedenog, mislim da Roj Gutman ne može biti optužen da je bio naklonjen Srbima. Za sabirne centre Keraterm, Omarska i Trnopolje, čak je pisao da su „logori smrti“ i upoređivao ih je sa nacističkim logorima. E, baš takav Gutman, u svojim tekstovima vezanim za Prijedor, nigdje ne spominje bijele trake. U članku „LOGORI SMRTI – Preživjeli pričaju o zatočeništvu i masovnim pokoljima u Bosni“, objavljenog 2. avgusta 1992. godine u „Newsday-u“, pozivajući se na svjedoke sa terena, piše kako su srpski vojnici, navodno, stavili „znak Crvenog križa na rukave i tenkove, i vikali: ‘Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit ćete zaštićeni“. Ali, nigdje nema spomena da su muslimani ili Hrvati morali nositi bijele trake ili neke slične oznake.
Dakle, vijesti koje su stizale Gutmanu u Zagreb iz Prijedora, nisu sadržavale pomen bijelih traka. Gutman ih ne spominje ni u svome predgovoru za knjigu aprila 1995. godine. Da napomenem da je knjiga prvi put objavljena na engleskom jeziku 1993. godine, nakon što je Gutman dobio Pulicerovu nagradu za svoje članke o ratu u BiH. Ni u tom izdanju nema pomena bijelih traka.
Sigurno je, da bi novinar poput Gutmana, koji je o Srbima znao napisati i da su „porobljivači“ kojima je „najdraži način ubijanja bilo… klanje“, jedva dočekao da objavi tekst o bijelim trakama, da su one zaista i postojale.
Takođe, muslimansko-hrvatska ratna propaganda, da je imala ikakvog osnova za bijele trake, jedva bi dočekala da i to iskoristi u propagandnom ratu protiv Srba, preko novinara kao što je Gutman.
„OSLOBOĐENJE“ PIŠE O „BIJELIM TRAKAMA“ KOJIH NEMA
Sarajevsko „Oslobođenje“ pisalo je 15. juna 1992. godine, da „četnici drže u zarobljeništvu više od 10.000 ljudi“ i da su u „logorima“ muslimani „morali nositi bijelu traku oko ruke“. Ovo je jedan od mnogobrojnih ratnih, propagandnih članaka (bilo ih je na svim zaraćenim stranama), u kojima se ona druga strana nastojala prikazati u što negativnijem svijetlu. Tu se Srbi i njihova vojska naziva „četnicima“ u pogrdnom značenju. Slično je srpske ustanike u Drugom svijetskom ratu nazivala i propaganda NDH, a početkom devedesetih iskrivljeno značenje pojma „četnik“ koristile su propagande Hrvatske i muslimansko-hrvatske koalicije u BiH.
Međutim, nije se moglo pričitati u tim novinama, da je bilo muslimana u JNA koji su nazivani četnicima. Tako jedan musliman iz sela Hambarine svjedoči: „kad sam bio u vojsci Republike Srpske i kad sam dolazio kući, komšije su me provocirale govoreći da sam ‘četnik’ i prijetili su meni i mojima“. Svjedok je govorio o vremenu prije ratnih sukoba u Prijedoru.
U propagandne svrhe iskorišćena je i priča o navodnim bijelim trakama. Pošto imamo snimke iz sabirnih centara u Prijedoru, na kojima niko ne nosi bijelu traku, jasno je da bijele trake nisu postojale u tim sabirnim centrima. Dakle, „Oslobođenje“ je u propagandne svrhe prenijelo laž o bijelim trakama. Iste novine pišu i o navodnom genocidu nad muslimanima u Prijedoru već na početku rata. Ovo je još jedna dokaz da je teorija o „genocidnim“ Srbima razrađena prije ratnih dejstava.
HRVATSKA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA O „BIJELIM TRAKAMA“ U PRIJEDORU
Zanimljiv je jedan podatak o bijelim trakama do kojeg je došla Hrvatska Vojska odnosno njena služba za prisluškivanje, koja je pratila borbe u Prijedoru, jer su Hrvati pomagali muslimansko-hrvatske paravojne formacije i čak ih na terenu nazivali „HVO-vom“: „Neprijateljskoj tenkovskoj postrojbi koja se nalazi u rejonu Prijedora je naređeno da hitno krene u Prijedor i da njezini pripadnici trebaju imati bijelu traku na lijevom ramenu ili zavrnut rukav“.
U tim izvještajima do kojih je došla i srpska strana, nigdje se ne spominju bijele trake za civile u Prijedoru, koje bi služile za markiranje stanovništva određenog za likvidaciju. Navodi se da ih nose srpski vojnici radi raspoznavanja. Tokom rata na raznim stranama fronta, srpski vojnici su znali nositi bijelu traku oko ruke ili trakicu na ramenu i o tome postoje fotografije. Smatram da je i ovo jedan od neoborivih dokaza koji govore protiv teorije o „bijelim trakama“ u Prijedoru.
Operacija „Koridor-92“. Srpski borci oslobađaju Derventu, na ramenima kao oznaku nose bijele trakice.
POMEN BIJELIH ZASTAVA PRIJE 31. MAJA 1992. GODINE
Spominjanje „bijelih zastava“ imamo i prije 31. maja 1992. godine, u kontekstu predaje ilegalnog naoružanja. Naime, prijedorske vlasti su preko „Kozarskog Vijesnika“ uputile proglas 23. maja u kojem su zahtijevali da se svo nelegalno oružje preda u kasarnu „Žarko Zgonjanin“, a kao znak raspoznavanja naglasili su da oni koji budu dolazili sa oružjem da ga predaju istaknu bijele zastave. Naredba o predaji nelegalnog oružja, izdata je nakon napada u Hambarinama na vojne rezerviste. Dio naredbe je glasio: „Krizni štab naređuje bezuslovnu predaju oružja i vojne opreme ODMAH na prijemnom punktu u kasarni „Žarko Zgonjanin“ najkasnije do danas 23.05.1992. godine do 18 sati. Prilikom predaje oružja, na vozilu kojim se bude vraćalo nelegalno nabavljeno naoružanje, potrebno je istaknuti bijelu zastavu kako bi pripadnici organa bezbjednosti znali postupati u skladu sa svojim ovlaštenjima i naređenjima“.
Zagovornici „bijelih traka“ priznaju da nemaju validne dokaze za svoju teoriju
Jedan od zagovornika „bijelih traka“ iz Prijedora, gospodin Sudbin Musić, u gostovanju na Alternativnoj televiziji u Banjoj Luci, u emisiji „Apostrof“ od 3. juna 2016. godine, u razgovoru sa voditeljem emisije i drugim gostima u vezi dokaza o „bijelim trakama“ rekao je između ostaloga:
„Bijele trake su nosili oni koji su uglavnom živjeli u užoj gradskoj zoni“
Na pitanje o dokazima odgovorio je: „naćićemo…, iskopaćemo je neđe,…“
Dakle, prvo kaže da su navodne bijele trake nosili nesrbi u užoj gradskoj zoni, a nakon toga kada je upitan za konkretan dokaz tj. dokument koji naređuje nošenje bijelih traka, on kaže da ga nema ali da će ga naći tj. iskopati. Ovim je direktno potvrđeno od strane jednog od organizatora „bijelih traka“ da dokaza nema, ali oni ne odustaju od tvrdnje o bijelim trakama kao dijelu navodnog genocida nad nesrbima u Prijedoru. Ipak, i da je tačan podatak o bijelim trakama u „užoj gradskoj zoni“, to opet ne govori da su to bili oznake za likvidaciju. U zonama sukoba to je znak za civila, za onoga ko ne učestvuje u borbama.
Zbog ratnih sukoba i Srbi su morali imati određene propusnice za kretanje, pogotovo tokom policijskog časa. Oni koji su bili mobilisani u vojsku dobijali su dokument koji im je ujedno, kako piše u dokumentu, bio i propusnica za slobodno kretanje.
IZJAVA MUSLIMANSKE SVJEDOKINJE I BIJELIM ZASTAVAMA
Ima iskaza muslimanskih svjedoka, kako su nakon vojnih operacija, pravili bijele zastave da bi se civili premjestili sa jedne tačke na drugu. Tako je jedna svjedokinja iz sela Čarakova izjavila i ovo: „vratili smo se u moju kuću, napravile bijelu zastavu, i odvele žene i djecu u Dom u Čarakovu. Ukupno se u Domu okupilo oko 500 ljudi. Uglavnom su to bile žene i djeca, međutim, bilo je i nekoliko mlađih i starijih muškaraca“. Svjedokinja nije navela da joj je iko naredio da napravi bijelu zastavu. Iz ovoga se može zaključiti, da su civili sami, zbog svoje sigurnosti, napravili bijelu zastavu da bi bili uočljivi kao neborbena grupa. Bijele trake se ni ovdje ne spominju!
Svjedokinja je iznijela još jedan zanimljiv podatak. Posvjedočila je da je već 1990. godine počela „primjećivati da ljudi iz moga kraja pričaju o ratu“. Čarakovo je veliko muslimansko selo, i po ovome vidimo da rat nikoga nije iznenadio. Neki drugi dokumenti i svjedoci govore, da su muslimanske vođe iz Bosanske Krajine, već početkom 1991. godine počeli svoje sunarodnike pripremati za rat.
PRESUĐENE ČINJENICE O BIJELIM TRAKAMA
Presuđene činjenice o „bijelim trakama u Prijedoru u presudama haškog tribunala temelje se na osnovu prikupljenih izjava od strane Tužilaštva haškog tribunala, a na kraju su postale sadržaj odluka-presuda koje su sudska vijeća donijela u tim postupcima.
Svjedočenja o „bijelim trakama“ pred haškim tribunalom nisu osporavana od strane advokata odbrane jer niko od optuženih nije konkretno optužen da je odgovoran za navodno obilježavanje nesrba bijelim trakama. U skladu sa ograničenim sredstvima i vremenom za odbranu, ali i u skladu sa velikim obimom optužnica i procesa, advokati odbrane se onda nisu time konkretno ni bavili. U skladu sa navedenim, odbrana je gotovo bila prinuđena da posmatra činjenice vezane isključivo za njenog klijenta, a takav rad podrazumijevao je nedostatak svijesti o istorijskim posljedicama pojedinih razmatranja. Tako su bijele trake, postale, koliko je meni poznato, opšti dio presuda bez posebno velikog kritičkog preispitivanja.
Svjedoci koji su pred tribunalom govorili o bijelim trakama, spominju nekoliko različitih verzija. Iz svjedočenja koja su mi dostupna, ne može se pročitati da su bijele trake nosili ljudi određeni za likvidaciju. Svjedočenja o bijelim trakama svode se na sljedeće: „2.5.1992. srpske snage su uvele policijski čas od 10 sati uveče. Muslimani su morali nositi bijele trake oko ruke ako su htjeli ići u grad“. Čak i iz ovih svjedočenja, koja niko nije ni pokušao da ospori, vidi se da nema govora o markiranju ljudi za likvidaciju. Bijele trake i ovdje se spominju nakon napada na Prijedor, kada se oko Prijedora nalaze ostaci muslimansko-hrvatski paravojnih formacija.
VRH SDA IZ BANJE LUKE IZMISLIO PRIČU O „HOLOKAUSTU“ NAD MUSLIMANIMA I PREKO ROJA GUTMANA PLASIRAO SVJETSKOJ JAVNOSTI
Muharem Krzić, čelnik SDA u Banjoj Luci tokom rata u BiH, objavio je 2003. godine knjigu pod naslovom „Svjedočiti zločin i bosnoljublje“. U knjizi se nalazi i nekoliko poglavlja njegovih saradnika, ali glavninu knjige čini njegovo viđenje stvari na Banjalučkoj regiji tokom rata. Jedan od recenzenata ove knjige je i već spomenuti novinar Roj Gutman, koji u recenziji između ostalog piše: „Jednom sam ga upitao da li može da mi obezbjedi procjenu broja ubijenih nesrba u ‘etničkom čišćenju’ Bosne, da bi mi on nakon nekoliko dana izložio provjerene rezultate, koje čak niti srpski autoriteti nisu osporili.“
Krzić u svojoj knjizi za područje Prijedora navodi sledeće podatke stradalih muslimana: „Ubijanje preko 6.000 žena, djece, staraca i mladića u mjestu Kozarac kod Prijedora, masakr nad preko 15.000 civila u Prijedoru….“ Još navodi da se u logorima nalazi 20.000 muslimana i da se likvidacije i dalje sprovode. Ovi podaci su iz pisma koje je Krzić 10 septembra 1992. godine poslao „ŽIDOVSKIM ORGANIZACIJAMA I UDRUŽENJIMA SVIJETA U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA.“ Ovi podaci ne samo da nisu tačni nego su bezobrazno uvećani deset puta. Roj Gutman i svjetska javnost su ih smatrali za tačne.
Bezobrazluk Krzića je išao još dalje, tako da je on Gutmanu govorio o „holokaustu“ nad muslimanima, te o željezničkim kompozicijama punim izgladnjelih, mršavih i prljavih muslimana koje prevoze u logore, aludirajući tako na jevrejske žrtve u Drugom svjetskom ratu. Svoju inspiraciju Krzić je mogao da crpi i iz sudbine Srba sa ovih prostora, koji su tokom Drugog svjetskog rata na ovakav način prevoženi za Jasenovac.
Ali, Krzićeva knjiga i njegovo prijateljstvo sa Gutmanom su još jedan dokaz da bijelih traka nije bilo u Prijedoru. Naime, Krzić u svojoj knjizi piše i o navodnim bijelim trakama u Prijedoru za muslimane i Hrvate: „Radio-stanica pak, odmah poziva Bošnjake da na kuće stave bijele oznake, a ljudi oko ruku bijele trake.“ Ko god posluša radio obavjest sa linka koji sam okačio gore u tekstu, lako može da uhvati Krzića u laži, jer niti se spominju Bošnjaci niti se spominju bijele trake.
Ono što je najvažnije, Krzićev prijatelj Gutman u svojim novinskim člancima, kao što sam već naveo u poglavlju o Gutmanu, ne spominje bijele trake. To znači samo dvije stvari. Ili je Gutman smatrao da priča o bijelim trakama ne može da prođe jer nema dokaza pošto je potpuno izmišljena, ili je Krzić priču o bijelim trakama stavio u knjigu naknadno, tek nakon rata kada je knjiga i objavljena, pa prema tome ni Gutman nije mogao dobiti te izmišljene podatke. Kako god bilo, ovo je još jedan dokaz da je priča o bijelim trakama izmišljena.
Krzić u knjizi navodi i da su muslimani u Bosanskom Novom morali nositi bijele trake, ali to se danas nigdje ne spominje. Vjerovatno da Novi Grad nije toliko važan kao Prijedor u propagandi kojom se nastoji iskonstruisati nepostojeći genocid u Prijedoru 1992.
Zbornik sa naučnog skupa o navodnom genocidu nad muslimanima ne navodi primjere bijelih traka u Prijedoru
Pomenuti skup održan je u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. godine. Okupio je mnoštvo naučnika sa naših prostora i iz inostranstva. Između ostalih, skupu se pismom obratio i Simon Vizental, poznati lovac na naciste,a učestvovali su i Roj Gutman, Noel Malkolm i drugi.
Zbornik radova sa tog skupa objavljen je 1997. godine. Nekoliko radova u ovom zborniku bavi se sukobima na području Prijedora i okoline. Ti radovi su pisani u cilju da dokažu nepostojeći genocid u Prijedoru nad muslimanima i Hrvatima 1992, pa su tako mnogi podaci lažirani ili uveličani. Tako o stradanju muslimana Prijedora možemo pročitati i ove podatke:
„Samo u općini Prijedor srpski zločinci su ubili oko 25.000 civila Bošnjaka i jedan broj Hrvata i Roma, od čega oko 11.000 u Kozarcu.“ (Muhamed Bešić, „Zločini u Bosanskoj krajini“ str. 249)
„brčanska kafilerija, pogon ‘Bimeks’ Brčko (iz Kozarca dovezeno šleperima 3.000 leševa i prerađeno u stočnu hranu)…“ (Isto)
„Tako je u ovom logoru za samo deset dana ubijeno preko 10.000 civila čiji su leševi potom bačeni u ribnjak ‘Saničani’.“ (Edhem Godinjak, „Zločini u koncetracionim logorima“ str. 457)
„Djeca su otimana od roditelja, pred njima klana, nabijana na noževe i bacana u vodu (primjeri ribnjaka Saničani kod Prijedora).“ (Izet Beridan, „Porodica, porodični sistem i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu“ str. 386)
Sličnih laži i pretjerivanja prepun je pomenuti Zbornik. Ipak, navodne bijele trake u Prijedoru ne spominju se ni u jednom radu. Jedino se na dva mjesta navodi da su muslimani „U pojedinim područjima morali nositi posebne trake oko ruke.“ Jednom u Uvodu i jednom u obraćanju Tilmana Cilha koje u Zborniku nosi naziv „Međunarodni kongres za dokumentaciju genocida u Bosni.“ U Zborniku nema nijedan rad na ovu temu i ne spominje se u radovima koji se bave Prijedorom. Da su kojim slučajem postojale bijele trake sigurno da bi ih spomenuli, ali nisu se usudili čak ni da slažu da su postojale, iako se vidi u gore navedenim primjerima da neki autori nisu imali mjere u laganju i izvrtanju činjenica.
BIJELE TRAKE KAO OZNAKA ZA IZBJEGLICE
Čista bijela traka oko ruke, bez ikakvih oznaka, korišćena je kao identifikacija izbjeglica. Izabrali smo fotografiju sa njemačkim izbjeglicama na kraju Drugog svjetskog rata. U opisu fotografije piše: „Etničke njemačke izbjeglice pokušavaju spasiti neke od svojih stvari, 1945.“
Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata imamo primjere da su srpski civili nosili bijele trake. U Kupresu je zabilježena fotografija na kojoj srpski civil oko ruke nosi bijelu traku. Fotografija je nastala u maju 1992. godine, nakon što je srpska vojska oslobodila Kupres.
Bijela traka, sa određenim simbolom ili natpisom na njoj, korišćena je kroz istoriju i kao oznaka etničke grupe ili vojnih formacija. Zagovornici „bijelih traka“ često nastoje uporediti svoju teoriju sa obilježavanjem Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Ono što gube iz vida, jeste činjenica, da su na bijelim trakama za Jevreje nalazila Davidova zvijezda kao simbol Jevrejskog naroda.
Slično Jevrejima, i Srbi su bili markirani bijelim trakama sa natpisom. Evo fotografije jedne od tih traka:
Imamo primjer da su u Prijedoru muslimani i Hrvati, koji su tokom Drugog svjetskog rata učestvovali u likvidaciji Srba, bili obilježeni bijelim trakama kako bi se razlikovali od Srba. Na tim trakama nalazio se pečat NDH i natpis „Nezavisna Država Hrvatska, Općinsko Redarstvo Kotara Prijedorskog.“
Sakupljanje ubijenih Srba u Prijedoru tokom Ilindanskog pokolja 1941. (Izvor: Vedrana Adamović, Godine stradanja 1941/42, Prijedor, 2018.)
Trake za slobodno kretanje koje su nosili Hrvati i muslimani u danima Ilindanskog pokolja. (Izvor: Vedrana Adamović, Ilindanski pokolj u Prijedoru 1941. godine, Topola: časopis JU Spomen-područja Donja Gradina, godina V, br. 5, Donja Gradina 2019.)
Bilo je slučajeva da su neki Srbi pokušali da stave bijelu traku, bez natpisa, kako bi se pokušali spasiti. Brzo su otkrivani i likvidirani. Tako je npr. Đoko Davidović stavio nekakvu bijelu traku na ruku. Na njega je naišao Rašid Ošić (Hošić) „sa puškom i sa trakom na ruci, na kojoj je bio udaren ustaški žig i tada je ugledao bijelu traku na ruci navedenog Đoke i proderao se: ‘Otkud ti ovdje?’, a potom mu je odmah zgulio sa ruke i rekao da to nemaju pravo Srbi nositi, nego samo muslimani i to sa štambiljom, upirući rukom na svoju traku.“
Čak prije kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije, imamo prve muslimanske i hrvatske ustaške dobrovoljce. Oni nose bijele trake oko ruke. Na prvoj fotografiji dole, vidimo muslimanske ustaške dobrovoljce sa bijelim trakama oko ruku. Na drugoj fotografiji ustaški dobrovoljci sa područja Dervente, obilježeni su bijelim trakama sa slovo „U“ na njima.
Kao narod koji je preživio genocid u Drugom svjetskom ratu, Srbi su osjetljivi na određene teme iz prošlosti. Bijele trake su svakako jedna od tih tema.
Slično muslimanskim i hrvatskim ustašama, domaće nacističke formacije u Litvaniji, Ukrajini, čak i arapski dobrovoljci u nacističkoj vojsci, nosili su bijele trake, ali skoro redovno sa adekvatnim simbolom ili natpisom.
PROUSTAŠKA JEDINICA U PRIJEDORU 1992: „SINOVI SMRTI“
Izgleda da je kod muslimana i Hrvata Prijedora bilo živo sjećanje na njihove ustaške pretke. To tvrdim na osnovu amblema muslimansko-hrvatske vojne formacije pod nazivom „1. prijedorska Jaguar „Sinovi smrti“. Naziv „Sinovi smrti“ srećemo i kod hrvatske jedinice iz Domaljevaca kod Šamca pod nazivom “Sinovi Smrti – Crna Legija“ – Domaljevac“.
Ako znamo šta je bila „Crna legija“ u Drugom svjetskom ratu, onda geslo „Sinovi smrti“ aludira na proustaški duh tokom rata u BiH. Isto geslo srećemo i na amblemu hrvatskih proustaških dobrovoljaca u Ukrajini. Na hrvatskoj Vikipediji navodi se da su prijedorski „Sinovi smrti“ bili dio HVO (OVDJE). Već sam naveo u citiranom izvještaju hrvatske obavještajne službe, da oni muslimansko-hrvatske paravojne formacije u Prijedoru nazivaju „HVO-vom“. Ispod idu redom navedeni amblemi:
BIJELE ZASTAVE ZA SRBE U MOSTARU 1992. GODINE.
Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata i srpske kuće su obilježavane bijelim zastavama. Takav primjer imamo u Mostaru 1992. godine. Jedan od svjedoka koji je to sve vidio i preživio pakao logora za Srbe u Mostaru svjedoči:
„U to vreme HVO ili muslimani su obeležavali napuštene kuće koje će da ruše – ako je bila bela krpa na kući, znači trebalo ju je rušiti – to su bile samo srpske kuće, čiji su stanovnici izbegli. Ako je na kući visila zelena krpa, nju treba zaobići, jer je muslimanska ili hrvatska (tada su oni još bili zajedno).“
Drugi primjer korištenja bijelih zastava imamo prilikom etničkog čišćenja sela Bogodola koje se desilo 3. avgusta 1992, o čemu takođe postoje svjedoci:
„Tada je svim Srbima u selu Bogodol rečeno da se skupe kod crkve i da sa sobom ponesu lični prtljag. Autobusom su prebačeni u vojni logor u Mostaru gdje je šest odraslih muškaraca i jedna devojka zadržano u zatvoru. Ostali su autobusom odvezeni do prve borbene linije prema Nevesinju, date su im bele zastave i oni su prešli na srpsku teritoriju. Tako da je selo Bogodol ostalo bez ijednog Srbina.“
„JER ME SE TIČE“
Građanska inicijativa „Jer me se tiče“, oko koje je okupljeno više nevladinih organizacija i pojedinaca koje su organizatori „Dana bijelih traka“, ovih dana kao i posljednjih nekoliko godina, širi očite laži. Pozivajući ljude prošle godine da im se pridruže u obilježavanju „Dana bijelih traka“, na svom fejsbuk profilu između ostalog su napisali:
„Ovo je sedma godina kako masovno obilježavamo dan kada su srpske vlasti u Prijedoru 1992. godine izdale naredbu da svi građani i građanke nesrpske nacionalnosti moraju na svoje kuće izvjesiti bijele plahte, a ukoliko izlaze iz kuća nositi bijelu traku oko ruke.“
Mi o bijelim trakama imamo samo usmena svjedočenja, ali neoborivih dokaza nema i to samo kad je u pitanju postojanje bilo kakvih bijelih traka. O bijelim trakama kao instrumentu zločina siguran sam, na osnovu svega iznesenog, ne može biti govora. Gubi se iz vida da je u VRS bilo i nesrba. Na tri spiska od 6. oktobra 1995. u jedinicama VRS iz Prijedora bilo je 274 pripadnika nesrba, uglavnom muslimana i Hrvata.
Fantomska naredba o bijelim trakama i dalje je nepoznata. Nemamo ni snimak ni zapis takve naredbe. Jedina naredba ili obavještenje koje postoji, ne spominje nikakve bijele trake niti pravi razliku među građanima Prijedora po nacionalnosti. Niko me ne može ubijediti da haški sud i međunarodne mirovne snage u BiH, koje su upadale gdje su htjele, uzimale od dokumenata šta su htjele i tukle koga su htjele, nisu mogli da pronađu naredbu o bijelim trakama. Sve drugo su našli, eto samo to nisu. Nešto je trulo u državi Danskoj.
Ove godine „Jer me se tiče“ protura još goru laž, a to je o genocidu u Prijedoru. Naime, na njihovom profilu između ostalog piše: „U Prijedoru će i ovog 31. maja biti obilježen Dan bijelih traka, dan sjećanja na prijedorske žrtve, koji danas predstavlja globalno važan datum u ostvarivanju prava žrtava na dostojanstveno obilježavanje stradanja i borbu protiv negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.“
Iako nema govora o genocidu u Prijedoru 1992. godine, što je potvrdio čak i Haški sud koji nije blagonaklon prema Srbima, oni ne odustaju od forsiranja te priče. Za svoje ciljeve koriste i 102 stradale djece u Prijedoru tokom rata. Od toga broja stradale djece, njih 96 bilo je muslimanske, 4 hrvatske, 2 srpske nacionalnosti. To ne smeta da se u medijima najviše navode kao muslimanska ili muslimanska i Hrvatska djeca.
Koristeći se navodnom objektivnošću i sjećanjem na svu stradalu djecu u Prijedoru, nastoji se što bolje promovisati priča o navodnom genocidu. Ne samo da sva djeca nisu muslimanska ili muslimanska i hrvatska, nego ima i djece koja nisu stradala u Prijedoru tokom borbi, nego na drugim mjestima u BiH. Ali zagovornicima genocida važne su što veće brojke stradalih. Prema njihovim tvrdnjama, gradske vlasti u Prijedoru spremne su dozvoliti izgradnju spomenika stradaloj djeci Prijedora.
Pored svih ovih laži i poluistina koje sam naveo u tekstu, a koje će se sigurno još jače isticati ako do izgradnje pomenutog spomenika dođe, želim sve da podsjetim i na sledeće. Tokom Drugog svjetskog rata na području Prijedora stradalo je 1224 djece do 15 godina starosti. Od toga broja srpske djece je skoro 95%. Oni su uz romsku i jevrejsku djecu žrtve genocida u NDH. Od te stradale djece, od dana rođenja pa do godinu dana starosti, stradalo je 128 djece, što znači više nego sve djece u Prijedoru tokom devedesetih. Za njih nema spomenika u Prijedoru. Za njih ne zna ni svjetska ni domaća javnost. Oni su prepušteni zaboravu. Zašto su oni manje bitni, iako ih je deset puta više stradalo od djece koja su stradala tokom devedesetih? Meni je zaista žao što sam prisiljen da „prebirem“ kosti stradale djece u ovom tekstu, ali na to su me prisilili oni koji zloupotrebljavaju njihovo stradanje.
Da li ćemo dopustiti da se preko zloupotrebe stradale djece, vodi propagandni rat protiv srpskog naroda? Pogotovo ako znamo da se imena stradale djece Prijedora iz rata devedesetih, nalaze na spomen obilježjima civilnim žrtvama u mjestima gdje su živjeli. Dakle, ta djeca već imaju spomen obilježja. Hoćemo li dopustiti da u Sarajevu nema ni pomena ni spomenika za preko stotinu stradale srpske djece, a da se Prijedoru nameće genocid, bijele trake i vodi propagandni rat?
ZAKLJUČNO RAZMATRANJE
Manifestacija „Dan bijelih traka“ ne oskudijeva u medijskoj, finansijskoj i svakoj drugoj podršci. Sa druge strane, zagovornici „bijelih traka“ oskudijevaju u dokazima za svoje tvrdnje. Ničim do sada, nisu dokazali da su tokom ratnih sukoba u Prijedoru 1992. godine, korišćene bijele trake za obilježavanje muslimana i Hrvata koji su bili određeni za likvidaciju.
Bijele trake, kako sam pokazao, ne mogu ni služiti kao oznaka za određenu grupu koju treba likvidirati. To je oznaka izbjeglica ili ljudi koji se predaju. Isto kao i bijele zastave. Potvrđeno je da su bijele trake bile i oznake raspoznavanja srpske vojske, uglavnom tokom ofanzivnih operacija.
Bijele trake na kojima se nalaze određeni simboli ili natpisi, korišćeni su u prošlosti kao oznaka za određene etničke grupe, npr. za Jevreje. Na tim trakama se redovno nalazila Davidova zvijezda, nikad čista bijela traka. Ovo ne dozvoljava povlačenje paralele između likvidacije Jevreja od strane nacista i dešavanja tokom rata u Prijedoru 1992.
Tokom Drugog svjetskog rata, saradnici nacista, nosili su bijele trake. Na tim trakama nalazile su se određene oznake i natpisi vezani za te formacije. Nama najbliži primjer imamo 1941. godine u Prijedoru. Tu su muslimani i Hrvati, koji su učestvovali u likvidaciji Srba, nosili bijele trake sa pečatom NDH i određenim natpisom.
Pokazao sam, da tokom rata u BiH, nije bilo mnogo spominjanja „bijelih traka“ u Prijedoru. Vidjeli smo da je u sarajevskom „Oslobođenju“, objavljena lažna vijest. Novinar poput Roja Gutmana, koji je dobar dio svoje karijere izgradio na neprovjerenim informacija o „zlim“ Srbima, „porobljivačima“ i slično, nije imao pojma o nekakvim „bijelim trakama„ za nesrbe u Prijedoru. Hrvatska obavještajna služba, takođe, ne spominje markiranje muslimana i Hrvata za likvidaciju.
Bez obzira na sve gore navedeno, manifestacija „Dan bijelih traka“, održava se već osam godina, svakog 31. maja u Prijedoru. Tog dana čujemo kako Srbi treba da se suoče sa prošlošću, kako je počinjen genocid nad muslimanima i Hrvatima, kako su u Prijedoru 1992. vladali fašisti, kako su bijele trake bile marker ljudi određenih za likvidaciju itd.
Moj stav je da svi treba da se suočimo sa prošlošću. Žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata ne smiju biti zaboravljene. Žrtve ovog posljednjeg rata, takođe, ne smiju biti zaboravljene. Ali, forsiranjem laži i poluistina, nećemo doći do pomirenja, nego ćemo samo dublje tonuti u nepovjerenje, inaćenje pa i mržnju.
