Potpredsjednik Vlade Hrvatske za društvene djelatnosti i ljudska prava i član Samostalne demokratske srpske stranke Boris Milošević prisustvovaće obilježavanju obljetnice etničkog čišćenja Srba.
Frontal.RS je još prije pet mjeseci upozorio predstavnike vlasti, ali i druge društvene djelatnike, da ne bi smjeli imati posla sa ovakvim opskurnim personama. Nije baš najjasnije zbog čega se bilo ko danas grozi poteza ovog čovjeka, budući da je on Srbin već odavno samo iz finansijskih razloga?
Njemu su ovakvi potezi posao. I to se ne krije.
Oni iz tzv. Srpskog narodnog vijeća su redovni gosti domaćih Nevladinića u Srpskoj i ratnih huškača iz Efbiha. Milošević i Pupovac šalju svoje predstavnike i da (opet se predstavljajući kao Srbi) šire vjersku i nacionalnu mržnju u Prijedoru, lažući o tobožnjem Danu bijelih traka.
Dakle, njihovo tezgarenje pri pljuvanju Srba, predstavljajući se kao Srbi, nije ograničeno samo na tržište Neovisne Republike Hrvatske.
PUPOVAC I DRUŠTVO – POD HITNO NEPOŽELJNE OSOBE U SRPSKOJ I SRBIJI!
Nadamo se da će ovaj novcem motivisani potez potpuno izbrisati Milorada Pupovca i njegove krpelje iz svijesti političkih predstavnika srpskih državnih tvorevina. Sišu budžet Neovisne Republike Hrvatske, da bi i ono ljudi što nisu Hrbi kao on i Boris Milošević, polako preveli u iste.
Vučić i Dodik hitno treba da se prestanu sastajati sa njim i njegovim pretorijancima, te mu time davati legitimitet. Dopustiti onim preostalim, jedva preživjelim Srbima u Hrvatskoj, da nađu nekog drugog ko bi ih predstavljao. Možda se polako počnu vraćati svom identitetu bez stida, ili se asimiluju makar bez ovolikog ponižavanja.
Oni su, i to ne treba nikako ispustiti, napravili paralelnu „komemoraciju“ žrtvama logora smrti Jadovno-Gospić-Pag, da bi dezavuisali udruženje Jadovno 1941 iz Banje Luke, koje je bilo inicijator prvog organizovanog obilježavanja nakon Drugog svjetskog rata. Na isti način, na koji su njihovi domaći saveznici napravili kopiju Frontal.RS. Ove godine su svima pokazali i zašto:
Nad Šranovu jamu su doveli i pozdravili predstavnike „hrvatskih branitelja“.
Milošević je, kao krunu svog dosadašnjeg nedjela, na društvenoj mreži Fejsbuk objavio tekst pod lažnim naslovom: „Priča jednog Srbina iz Hrvatske“, koji je toliko smrdljiv da tjera na povraćanje.
Lažan je, prije svega, jer Milošević ne pripada Srbima i ne može se predstaviti u ime njih. On u prestonicu Republike Srpske Krajine za četiri dana može ići samo u ime svog bankovnog računa.
BORIS NIJE ČAK NI IZDAJNIK!
Ne možete izdati nešto čemu nikad niste pripadali. Ovlašni pregled njegove FB stranice, pokazuje da Boris Milošević ne piše ćirilicom. Nikad. Ime mu je samo na pismu koju je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj još 25.04.1941. kao jedino zakonsko propisao Ante Pavelić.
I Boris se toga drži, za razliku od domaćih političara koji se predstavljaju da su Srbi, a koji imaju i ćirilicu uz latinicu na društvenim mrežama, kako bi se bolje guglali među narodom koji ne žele prosvećivati, već mu zamazati oči.
On objavljuje fotografije srpske azbuke uz latiničnu poruku „Da se bolje razumijemo“, ali sam je nikada ne koristi. Niti ima potrebu.
Dakle, Boris ni po čemu nije Srbin, niti je to bio. Boris Milošević ništa nije različit od Borisa, recimo, Dežulovića. On je kao nekakav „ljevičar“, „liberal“, „antifašista“, sa svim osobinama jednog Čedomira Jovanovića.
On, zapravo, koristi hrvatski novac, da bi finasirao ljude koji pišu protiv Srba i tako naglašava da je nekad konstitutivan narod sada samo na nivou „tjednika srpske nacionalne manjine“, za koji je on zadužen kao izdavač.
Srpsko ime, bez srpskih motiva, tu su samo da opravdaju razlog zbog kojeg dobija ogromne novce Neovisne Države Hrvatske, da bi glumio predstavika Srba.
TATA MI JE BIO TUĐMANOV VOJNIK, A OČEVU MAJKU SU UBILI HRVATI
U tekstu je dovoljno izdvojiti dio: „Samu Oluju sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani.“
Poslije ovoga, ni ne treba primjećivati kako za njega najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – Oluja „nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije (…)“.
Dovoljno je reći da su poslije agresije na RSK, odnosno zone pod zaštitom Ujedinjenih nacija (čitaj: Srebrenica, Žepa, Goražde, Bihać, Sarajevo…) Borisu Hrvati ubili rođenu babu, za šta sam kaže da je ubica otkriven sopstvenom krivnjom i odležao samo tri i po godine, pomilovan od predsjednika Neovisne Republike Hrvatske.
Dakle to je karakter nula. Čovjek nepostojeći. Predložak onoga u šta će se pretvoriti stanovništvo koje se u Republici Srpskoj danas još zove Srbima, ukoliko ispune za početak samo taj jedan banalni i već više od pola ispunjen zahtjev Ante Pavelića – da izgube svoj identitet, prvo prestankom korištenja srpskog pisma – a zatim i prestankom prava na svoju istoriju, teritoriju i naposlije život.
Kao baba Borisa Miloševića.
Frontal.RS objavljuje riječi Hrbina Borisa Miloševića u ime sjećanja na njegovu pokojnu babu, Srpkinju iz Republike Srpske Krajine:
BORISOVOJ BAKI, UNUK NA PONOS
U Knin dolazim kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Kao član Vlade, Srbin iz Hrvatske, svjestan opterećenja ratnog nasljeđa u društvu koje osjećaju Srbi u Hrvatskoj, ali ne samo oni, nego i svi građani Republike Hrvatske, moram razmišljati racionalno i odgovorno te pokušati doprinijeti boljem društvu i građenju kulture mira.
Nije mi bilo lako donijeti ovu odluku kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u Oluji nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. Sudbinu tih ljudi dobro znam jer skoro cijeli profesionalni i politički staž, proteklih 18 godina, pomažem u rješavanju njihovih problema.
Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti prisjetio sam se svojeg doživljaja Oluje. Samu Oluju sam dočekao u rodnom Šibeniku, brinući tih dana za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, kao i za rodbinu koja je bila na drugoj strani.
Zahvaljivao sam tih dana Bogu što se otac vratio živ i zdrav i što su svi koje sam poznavao bili dobro.
Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon Oluje tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni k nama u Šibenik.
Početkom rujna otišao sam u Rijeku zbog fakultetskih obaveza. Sedmog rujna kasno popodne nazvala me sestra. Išla je s ćaćom obići babu.
Našli su je mrtvu, bila je ubijena vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Ubojica je pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo „četnikuše“, kako je sam rekao. Osuđen je na 7,5 godina, da bi izašao za 3,5 godine, nakon što je dobio predsjednikovo pomilovanje.
S teretom ove obiteljske tragedije, pa i kroz bol mojeg pokojnog oca, odluku da idem na obilježavanje Oluje u Knin mi je bilo još teže donijeti. Meni, koji sam dobio Domovnicu tek nakon Oluje premda sam rođen i cijeli život živio u Šibeniku.
U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.
A rat za mnoge u društvu, nažalost, nije gotov, i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zbog nečeg s čime ni njihovi roditelji nemaju veze, i koja moraju osjećati krivnju samo zato što su Srbi. Baš kao što je to osjećala moja generacija tijekom i nakon rata.
Idem, jer želim olakšati njihovu budućnost. Idem jer mislim da je sazrio trenutak da politika razumijevanja i poštovanja drugog pobijedi politiku mržnje.
Oluja nije samo vojno-redarstvena akcija, ona je i golema kolektivna trauma. Za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije, za Srbe je ona trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove.
Svjestan sam da moj dolazak u Knin neće kod većine promijeniti dva različita pogleda na Oluju, ali sam voljan prihvatiti svaku gestu koje ide ka tome da zajedničkom tolerancijom i uvažavanjem sami sebe potvrdimo kao demokratsko društvo koje može ostvariti suživot i prosperitet, bez obzira na svaku razliku, pa tako i onu u tumačenju zajedničke povijesti.
Od mog odlaska u Knin, puno je važnije graditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost.
Izvor: Frontal.rs