Znate zasigurno ono stanje kada vam nečiji život postane poruka – prava, istinska poruka koju čuvate od rijeke zaborava.
Jedna bitna poruka za mene sadržana je u priči o Narcisovom životu.
Evo ključnih razloga.
Ruski teoretičar Uspenski rekao je da svako društvo paralelno u sebi razvija dva toka – kulturološki i varvarski, i oni se nadmeću. Pošto je društvo orijentisano na moć, to ga čini primitivnim i varvarskim. Živo je čudo kako pojedinci uspijevaju da umaknu tim omamljujućim pipcima, koji poprilično uništavaju vjeru u sebe, i sa poljuljanom i uništenom vjerom u sebe lako postajemo plijen članskih kartica, bankovnih računa, plagijatstva svih vidova.
Nekolicina je, možda, cijelo čovječanstvo svela na masu, i mi sve vrijeme samo pristajemo na kompromise, jer je jedino tako moguće opstati u društvenim strukturama. Zapitaćete se, pa ima li izuzetaka? Ima. Da, postoje izuzetne inteligencije koje su uspješne i one su često ispred svog vremena i pitanje je koliko ih možemo razumjeti. Lakše je razumjeti nekog ko je manje inteligentan i neinteligentan. Takav se lako uklapa u sve obrasce društva, u standarde svih klubova ili politika, i vrlo često, bar u našem vremenu, postaje i vrlo uspješan. Ali bez obzira na sav uspjeh, ipak je takav čovjek kopi-pejst. Kopija, lažnjak, onog što čovjek treba da je i što životu treba da se divi. I, naravno, društvene strukture ne mogu bez lažnjaka, kao što ne mogu bez autentičnih ličnosti.
Jeste moderna frazelogija, ali ukoliko nismo u stanju vjerovati sebi, i voljeti sebe, da li možemo voljeti druge i vjerovati im?! Naravno da čovjek ne može bez sumnje u svoje vrijednosti i u tuđe, ali je taj oblik preispitivanja i samoispitivanja daleko od nevjerovanja sebi. Društvo najčešće osuđuje one koji vole sebe i ta ljubav se svrstava u sebičnost, narcisoidnost. Voljeti sebe može biti narcisoidno, ukoliko u toj ljubavi ostanemo granični i isključivo upućeni samo na sebe. Međutim, duboko povjerenje u sebe proizvede da vjerujemo i drugima, pa čak i onda ako smo od njih doživjeli prevaru i nepravdu.
Ne, nemojte pomisliti da je u pitanju slabost čovjekova i nepostojanost u stavovima. Naprotiv, došlo je do otkrivanja nevjerovatne ljepote u povjerenju i njegove neophodnsti da bismo razvili svoje bića.
Narcis je do bola volio sebe, volio svoj izgled, volio svoju mladost i elan, ali nije dopuštao nikome da uđe u njegov život, ozbiljno da se dotakne njegovog bića. Možda je znao da samo na površini izgleda dobro i lijepo, a da je duboko u sebi vrlo ružan. U ovom slučaju prisan odnos bi značio razgolititi sebe i pokazati svoju unutrašnju ružnoću. Ako bi dopustio nekome da ga voli, prije ili kasnije, saznalo bi se kakav je. Narcis nije osjetio kroz ljubav da je dio cjeline i da osjećanje punoće i mladosti može zadržati u sebi. Diveći se svojoj spoljašnosti, došla je smrt.
Biće ima dva lica, spoljašnje i unutrašnje. Spoljašnje može biti javno, ali unutrašnje ne može. Ako se unutrašnjost učini javnom, izgubi se ono što nas čini jedinstvenim u masi. Živi se kao da nema svog unutrašnjeg bića i život postaje dosadan i površan. Da bi se nešto razvilo u našoj unutrašnjosti, treba privatnosti, treba i tmine, kako bi se ukorijenilo i dalo cvjetove, mirisne i raznobojne.
Međutim, najčešće održavamo površne odnose zato što se bojimo izgubljenosti i usamljenosti. Mislimo da je bolji bilo kakav odnos nego nikakav, iako je u njemu mnogo netrpeljivosti, omalovažavanja i mržnje. Ono što nazivamo ljubavlju je zanovijetanje i manipulativne igre.
Književnost, filosofija, psihologija, religije, ponajviše, uče da ljubav može postati model življenja, najljepše stanje bića, da se iz najljepših dubina bića možemo obradovati sreći drugih ljudi, ili saosjećati u njihovoj patnji. To je moguće ukoliko se korijen povjerenja i prisnosti razvio i učvrstio, te nam odnosi nisu ostali suzdržani i formalni. U formalnosti se povezuje samo spoljašnje, povezuju se naše maske. Povezuju se lažne osobe čija su središta jako udaljena. Iskrenost nosi velik rizik, iskusimo mi to veoma rano, i nikada nismo sigurni da li će odnos biti dovoljno čvrst da izdrži istinu. Iz straha govorimo riječi koje treba reći, upućujemo komplimente koji su potrebni i tako tanane veze pretvaramo u dužnosti. Ljubav postaje dužnost.
Mislimo da je najgore ako se odnos prekine i da je lakše ostati lažan i nastaviti pod maskama, kao u Verlenovoj pjesmi “Mjesečina”:
Pejzaž bez premca,
to je vaša duša
gde idu ljupke maske,
plešu krinke.
Zar da ostanemo jednu malu vječnost pod krinkama?! Ili da počnimo govoriti istinu sebi u polumraku kad skidamo prvu masku!
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
