Noć je odavno minula ponoć, orosila se i kao težak guber prekrilila sve osim sna. Mjesec, velik, okrugao, zaviruje kroz prozor i po zidu isijava dugačke pravougaonike koji liče na flastere.
Najsvjetliji je upravo skinuo veo neviđelice sa fotografije sa koje se tvoji deda i baka, docrtani ne baš vještom rukom putujućeg fotografa i „umjetnka“, osmjehuju zagledani nekud izvan ove sobe. Eh, kako bi se tek osmjehivali da su dočekali ovu noć. Sve što ih je gazilo, sva tuga i čemer kojima su hranili svoje namučene duše, brige i zebnje nad našim odrastanjima, padovma, promašajima, sva čamotinja kojom su robijali moju robiju… sve bi to ove noći bilo naplaćeno i još bi i preostalo. Budan sam, pokriven tišinom koju remeti samo ton sa televizora koji se već pregrijao, pokušavam da se priberem, da se, rasturen zebnjom i iščekivanjem, saberem i vratim sebi pa da se ljudski, konačno, obradujem.
Ne mogu da ti opišem i dočaram ovaj osjećaj koji nikako da me napusti. Kao predoziran narkos, otupio za navalu adrenalina koja iz minuta u minut plavi sve većim talasima, lebdim nad ivicom koja nadu dijeli od očaja, sreću od tuge, uzlet od sunovrata.
Čujem da je kod tebe urnebes. Da grad zvoni od sirena, pjesme i nesputane radosti. Radosti kojom samo vaša generacija umije da se raduje. A i zaslužili ste je. Odavno. Jer, eto, i ti koji si rođen kad je sve ovo počelo dorastao si već do brkova. A da te večeras u noći slavlja ne podsjećam kroz šta smo sve prošli i šta smo sve preturili preko glave. Ali, bilo je sa narodom, a sa na narodom se sve lakše trpi. Desanka Maksimović, čijom si poezijom volio da se uspavljuješ, napisala je u jednoj od svojih najljepših pjesama da je „sreća lepa samo dok se čeka“. Da li? Jer ovaj trenutak i ovaj pomiješani osjećaj sreće, slobode i ponosa vrijedan je života. Svega čega smo se i čega su nas lišavali sve ove godine i decenije.
Za trenutak sam prekinuo pisanje jer se na TV, konačno, pojavio – on. I nije morao ni riječ da kaže. Lice mu je govorilo sve. A tek lica onih „sokolova“ oko njega, onih jastrebova koji su do juče grmjeli sa branika domovine. Grmjeli protiv vaše odmjerene, umne, slobodne i na ljubavi i praštanju sazdane riječi. A rekao sam ti da sila može sve što hoće ali ne može dokle hoće. Njihova je dotrajala do juče i kao pjena sa vrha talasa razbila se o stijenje svenarodnog bunta i otpora.
Komemorativna atmosfera i obješeni nosevi onih oko „njega“ posvjedočili su da je, uz ponoćnu tamu koja im se gnijezdila u duši i očima, u najužem krugu „porodice“, definitivno sahranjena jedna stvarnost koja je Crnu Goru držala van svih normi i rezona vijeka u kojem jesmo. Gluvi i slijepi za zoru koja je svitala napolju, u nikad tiša „dva sanduka“ položena je i zauvijek odložena politika mržnje, sile, lopovluka, razbratništva, podjela, bezumlja… politika onih koji su pomiješali sredstva i ciljeve i u toj pomiješanosti i otuđenosti izgubili kompas.
Milo Đukanović
Teško je odrediti cijenu nečega što se čekalo i za čim se žudjelo toliko dugo. Samo onaj koji je gubio zna da cijeni i vrednuje izgubljeno. A cijena slobode je neiskaziva. Ko može da procijeni napor naših komšija Vuja i Slavke, koji zajedno imaju skoro 150 godina, bolesni i jedva pokretni, koji su juče proputovali skoro 300 kilometara od Brezojevica do Podgorice i nazad, da bi ovoj slobodi priložili svoja dva glasa? Ko umije da vrednuje balkon jedne Jane ukrašen „trobojkom“ u sredini koja je baš i ne miriše, kao dokaz ne toliko prkosa koliko ponosa što je svoj prvi glas priložila ovoj pobjedi?
A koliko je tek sličnih njima koji su, ne očekujući ništa materijalno, ulagali i uložili sve što imaju i nemaju da bi ovo jutro bilo rumenije? Sve ovo ti pričam samo iz straha da se ne desi prokletstvo Miljkovićevog pitanja „da li će soboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“? Ne smiješ i ne smijete dozvoliti da iznevjerite nade onih koji su, nošeni vašom odlučnšću, dosanjali sanjano. Znate za sve naše greške, sve naše zablude i promašaje, dobro ste savladali sve naše propuštene lekcije i odsustvovanja sa časova istorije. Zato, čim se stiša eho slavljeničke pjesme, opljunite šake, zasučite rukave, pa u akciju. Jer ovu građevinu koju ste „osvojili“ valja preurediti od temelja.
Emilo Labudović
Gluvi je sat, predali su se i odahnuli i poslednji skeptici i svoju radost pobjede uvili u mekano predivo sna. Ja i dalje, zagledan u mrtve očeve oči, jutros tako pune sjaja koji nije samo bljesak mjesečine, ćutim svoju radost. Radost koja je odjek tvog i vašeg radovanja, jer ova pobjeda pripada vama, vašoj budućnosti i vašim vizijama. Mrak je, onaj najgušći, onaj koji najavljuje zoru, ali svim svojim bićem osjećam da sviće. A ti idi da odspavaš koji sat jer će ti i jer će vam od danas trebati bistra glava i trijezan um. I, umjesto pozdrava, prosleđujem ti poruku jedne tvoje „ispisnice“ Nađe koju sam upravo dobio: „SREĆAN NAM PRVI DAN DRUGOG DIJELA NAŠIH ŽIVOTA“!
