Vasilije Pačariz učenik je trećeg razreda Gimnazije “Sveti Sava” u Prijedoru i zaljubljenik u umjetnost. Piše poeziju i bavi se glumom. Nedavno je napisao tekst posvećen narodima koji žive u Bosni i Hercegovini, sa jasnom porukom.To je vapaj jedne mlade generacije za boljim vremenima. Mi želimo da mijenjamo stvari i ono što sam htio da poručim tim tekstom jeste da je naša država najljepša država na svijetu, prepuna bogatstava, najljepše klime na svijetu, jedna pitoma država, koju smo mi, odnosno naša vlast ju je upropastila. Upravo zbog te iste vlasti mladi ljudi odlaze odavde- smatra Vasilije.
Vlastima poručuje da ne misle samo o sebi, već i o narodu koji predstavljaju.
Poruka mladima je da ostanu ovdje, da ne idu nikuda, jer jedino mi mladi imamo sposobnosti, želju i volju da mijenjamo stvari, jedini imamo i mogućnosti da mijenjamo stvari na bolje. Budućnosti za mlade, u ovakvim okolnostima, na našim prostorima, nema. la svoju budućnost želim da vidim ovdje, ali trenutno je ne vidim – kaže on.
Ako uporedimo tekst čiji je on autor sa nekim djelima nastalim prije 20, 100 i više godina, možemo zaključiti da nam se istorija ponavlja.
To je tačno, ali veliki problem sada je taj što mi nemamo stranog protivnika, mi imamo domaćeg protivnika, koji se predstavlja kao domoljub i onaj ko želi dobro svom narodu. lohan Volfgang Gete je jednom rekao da je najbezbrižniji porobljen čovjek koji toga nije svjestan. Mi, nažalost, živimo u tom vremenu. Porobljeni smo, a nismo svjesni toga, zaključuje naš sagovornik i otkriva da je baveći se glumom zavolio i pisanu riječ.
– Gluma me je “natjerala” da čitam, a onaj ko čita taj ima i želju da iskaže svoje mišljenje o nečemu, a čovjek koji čitav život provede bez svog stava i mišljenja je promašio život. Ja pišem ono što mislim i nikada nisam pisao poeziju da bi se nekome svidio, već da iskažem ono što osjećam. Reakcije ljudi su podijeljene. Uvijek imate ljude koji su ograničeni na svoje vidike i ne žele da vide ništa drugo, ali postoji i ona grupa ljudi koja me podržava i želi da pročita ono što pišem – ističe Pačariz.
Na Vasilija su ponosni i njegovi profesori. On je, kako tvrdi Daliborka Stojančić, profesor srpskog jezika i književnosti, učenik za primjer. Odgovoran, lojalan i veoma talentovan.
– On mnogo radi na sebi. Mimo škole, Vasilije samostalno radi na svom usavršavanju. To je danas rijetkost. Pronaći jednu dušu kojoj je bitna umjetnost i koja umjetnost nosi u duši je velika vrlina. Osim toga, Vasilije posjeduje skromnost i vidi se da je umjetnost dio njegovog bića – istakla je ona.
Planovi ovog mladog, talentovanog Prijedorčanina su da nakon srednje škole upiše Akademiju umjetnosti u Banjaluci, odsjek gluma. Na daskama koje život znače već ima iskustva, tako da vjerujemo da će ostvariti svoj san.
Jedan od tekstova Vasilija Pačariza
“Zdravo! Merhaba! Pomaže Bog! Hvaljen Isus, grade Prijedore, državo Bosno. Državo nesnađenih, ubogih, osakaćenih, invalida, samohranih majki, onih nesvrstanih, dodoša, izgubljenih, bezizlaznih, nestabilnih, državo onih bez osnovne jedinice egzistencije-slobode.
Pozdrav, državo najljepšeg reljefa, klime, voda, prirodnih bogatstava. Pozdrav, državo skromnog života, na slamčici. Još jednom, pozdrav, na kojem god nam maternjem jeziku. Pozdrav narodu žuljevitih, tvrdih nadničarskih ruku i mekog srca. Pozdrav očevima u zelenim uniformama, promrzlim na Manjači, Kozari, Majevici i Romaniji. Pozdrav majkama i sestrama počupanih kosa i izgrebanih lica koje je život naučio da budu muškarci.
Posebna pošta djeci, gladnoj i mršavoj, izmučenoj i ubijanoj na najsvirepije načine. Kako njima, tako i njihovim nemirnim dušama koje i danas lutaju nad neizgovorenom istinom i pitaju se zbog čega je njihova krv bila tako jeftina. Poseban i najveći pozdrav onoj najmanjoj, ali i najzdravijoj grupi ljudi, ljudima koji nas vode i koji su kroz decenije pokazivali poštovanje i ljubav prema svom narodu. Pozdrav i poštovanje njima koji nisu gurali golobrade mladiće na frontove, nisu prodavali narod za šaku zobi, nisu uživali u bogatstvu dok su djeca umirala kao topovsko meso, nisu čuvali svoje guzice u mekanim foteljama kad je bilo najgušće, nisu spokojno spavali znajući da su izdajnici nacije, jednostavno nisu i hvala im zbog toga!
Zbog toga živimo u zemlji u kojoj dječaci pred nišanom postaju muškarci, djevojčice silovanjem postaju žene, supruge preko pisama postaju udovice. Živimo u zemlji u kojoj se očekuje da svi znaju sve raditi, jer je to jedini način za opstanak. Živimo u zemlji vječitih boraca na čijim je leđima opstanak porodice, društva i države. Ovo je zemlja ljudi koji slobodno misle, ali su im usta silom zašivena. Glavno oružje je ucjena a kum, stranka ili bogati otac su karta za život, vip karta za uspješno dočekan kraj mjeseca.
Muka mi je, muka nam je, svima nama, od života koje se trudimo da živimo. Muka nam je od sikiracije, korupcije, kriminala, bombardovanja, zveckanja oružjem, prerano izraslih sijedih na glavi, nacije, boje, ranjenih očeva, ordena za zasluge, uniformi u ormarima, vojničkih čizama, tlačenja, lanaca, vojničkih grobalja, novih ratova. Želimo bolje. Hoćemo bolje. Moramo bolje.
Najviše hvala onima na vrhu, gospodi u odijelima, čistih cipela i prljavog obraza. Hvala im zato što su od države napravili kurvu. Lijepo nam je u njoj, a kad odemo preko, stidimo se. Dosta nam je plaćenih dripaca. Onda kada ode i poslednja glava, shvatiće da im ne vrijede ni milioni, auta i ministarstva, da ne vrijedi asfalt i rasvjeta. Shvatiće da su sami, ostavljeni od Boga. Zato se molim da ostanemo, da ne idemo, jer jedino mi možemo mijenjati stvari i ostaviti svojoj djeci u amanet čist obraz i čistu zemlju. Svako od nas ima viziju, a srpski inat će proraditi u nama svima uskoro. Ne ostavljajmo zemlju za koju su nam očevi, dedovi i pradedovi prolili krv. Izgradimo je zajedno ponovo. Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati kao što ovo grije.
