Srđan Knjeginjić, tridesetogodišnji Prijedorčanin, glumac koji je 2017. godine završio Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci, trenutno je zaposlen kao član ansambla u Pozorištu Prijedor. Mala sredina nije ga spriječila da slijedi svoje snove. Osim redovnih angažmana u matičnoj kući, jedan projekt posebno se izdvaja. To je „BH Broadway“ koji je počeo 2018. u Sarajevu pod pokroviteljstvom Američke ambasade u BiH i koji se treću godinu zaredom trebao redovno održati, ali ove je postavljen drugačije zbog pandemije. Publika će imati priliku da ga prati online. „Broadway across borders“, koji je izašao van granica BiH, premijerno se čeka 23. oktobra, a učestvuju mladi glumci s akademija iz Njemačke, Poljske, Amerike te Srđanove kolege iz BiH s kojima je radio prethodne dvije godine.
Iako se Srđan već odavno afirmirao kao ozbiljan pozorišni glumac, pred njim su tek godine rada i uloge koje trebaju obilježiti karijeru, a nema sumnje da će im on na svoj specifičan način udahnuti život. Pozitivan, zanimljiv, harizmatičan, ne krije zadovoljstvo što prvi put govori za magazin „Azra“, što mu je ujedno i jedan od prvih intervjua za printani medij. Na počeku razgovora nam je kazao šta za njega predstavlja pozorište.
– Gluma pred kamerom je različita od glume u pozorištu, jer su različite tehnike koje se koriste pri samom činu glume. Na televiziji je to više svedena gluma s minimalnim ekspresijama, dok su u pozorištu pojačani pokret, ekspresija i glasnost, da bi, kako kod nas u pozorištu kažu, „mogli da te vide i čuju u petnaestom redu.“ Pozorište je hram kulture, stub duhovnosti, pozorište je ozbiljna društvena platforma na kojoj glumci, reditelji i svi radnici mogu slobodno da izraze svoja mišljenja, stavove, doživljaje, kritike, metafore, a da ne budu cenzurisani, jer uskraćivanje slobode izražavanja u umjetnosti je pogubno, kako za umjetnost, tako i za umjetnike i njene konzumente. Često nas nazivaju „neshvaćenima“ ili samo ne žele da se potrude da dosegnu našu misao, jer strahuju da se suoče s današnjicom ili škakljivim aktuelnostima. Na filmu ili u pozorištu, podjednako je važno da sadržaj bude jasno determinisan i da poruka bude snažna, koja god da je.
Glumci su specifičan tip ljudi kad je o izboru zanimanja riječ. Vaše nije vezano uz materijalni efekt, glumu voliš ili ne, a gotovo je nemoguće čuti da je neki glumac rekao: „Upisat ću akademiju da se obogatim“. Kada ste Vi shvatili da je gluma Vaša strast?
– Iskreno, još od ranog djetinjstva, vrtića tačnije, djeca imaju tendenciju, kad ih pitate čime će da se bave, da kažu bit ću pjevač – pjevačica, manekenka, glumac – glumica, poneko i doktor, jer je to izgleda prvo s čime se svjesno susreću, baš zbog televizije i ostalih medija. Mene ta faza, izgleda, nikada nije prošla. Ne bih mogao s tačnošću da kažem motive bavljenja glumom, previše je razlika, neko to radi zbog popularnosti i novca, neko voli da je u centru pažnje, nego zbog nekih unutrašnjih humanih nagona. Ja bih se najradije svrstao u ovu treću kategoriju. Volim da razumijem ljude, psihologiju, da im pomognem koliko sam u mogućnosti, da razgovaram… otkrio sam da mi, upravo, gluma to dozvoljava, pa sam se bacio u tu životnu misiju. Dakako, to sigurno nije fakultet gdje će roditelji reći: „Ma, nemoj da upisuješ to pravo, medicinu, elektrotehniku, čovječe, idi na glumu!“
Žalite li i zbog jednog poslovnog odabira?
– Za sada ne žalim za poslovnim odabirima, jer sam ih pažljivo birao, a opet, kada bi se ispostavilo u budućnosti da je određen poslovni odabir loš, to može biti samo škola i nauk da sljedeći put budemo pametniji u tako osjetljivim stvarima, jer poslovni odabiri, kao i svi u životu, nas definišu. Treba biti optimist, neprestano učiti i opažati.
Iz kakve porodice dolazite? Da li se neko prije Vas bavio glumom?
– Dolazim iz porodice koja se bavi fizikom, matematikom, tehnologijom, strujom i administrativnim poslovima, dakle, ni slova o bilo kakvoj umjetnosti. Čak je i moj rođeni brat apsolvent građevinskog fakulteta, potpuna suprotnost. Imam pojedine dalje rođake koji se bave umjetnošću, tako su mi rekli, ali njih ne poznajem lično, tako da nisu mogli da utječu na moje afinitete u djetinjstvu. Moja porodica je vrlo realna, ponekad čak konzervativna, pa sam odrastajući, utkao to sve u svoj umjetnički izraz i pojedina razmišljanja, tako da mi je odlična stvar u životu što mogu da balansiram između sanjarenja i realizma. Pokušao sam, posmatrajući roditelje, da pokupim najbolje od njih, taj proces još traje, ipak su mi oni najveća podrška u svemu, što je i prirodno.
Kojim kriterijima se vodite prije nego što pristanete biti dijelom nekog projekta?
– Tu postoji mnogo faktora. Kada biram projekt, gledam da su ljudi s kojima radim pozitivni, radni, profesionalni i da imaju cilj u projektu na kojem se radi (da ne bude „l’arpourl’art“), to je osnovna stvar. Tu je, također, čitanje scenarija i odabir uloge, proučavanje prije bilo kakve odluke o prihvatanju. Najradije bih da radim uloge koje su opozitne mom senzibilitetu, jer to je pravi izazov za glumca, tad se događa nadogradnja i razvoj. Izbjegavam da budem tipski glumac koliko je to moguće (to je kad konstantno igrate iste uloge: intelektualce, siledžije, kriminalce). Neke uloge odabirem upravo zbog ljudi koji rade na projektu, često s dobro znanim prijateljima i kolegama, jer smo na istim talasnim dužinama kad je riječ o shvatanju glume, teatra, filma, a druge zbog izazova.
Srđan u jednoj od predstava
Od koga ste imali najveću podršku u karijeri?
– Prije glume sam studirao saobraćaj u Novom Sadu, baš zbog tih roditelj-dijete nesuglasica i ambicija u vezi sa željama i zanimanjima. O tome treba otvoreno razgovarati s djecom. Preporučujem roditeljima da puste djecu da osluškuju svoje unutrašnje biće, da ne pokušavaju da nameću išta za šta smatraju da je za „njihovo dobro“ jer može da se ispostavi da baš i nije dobro. Danas se borimo za sveopštom depresijom i nezadovoljstvom, tako da nije poželjno dodatno podrivati te stvari. Kad sam uspio sa roditeljima da prenebregnem te probleme u vezi s mojim odabirom profesije, sve je krenulo lako, bio sam ispunjeniji, samim tim i stvaralački nastrojen, a roditelji su mi postali najveća podrška. Naravno, tu je i moje pozorište koje mi daje velike prilike i njeguje me kao glumca, još od kada sam bio student, što je velika rijetkost danas, pogotovo ako si student glume. Redovnim angažmanima su najviše doprinijeli mom profesionalnom razvoju. Moje dobre prijatelje ne smijem da izostavim, bilo bi nefer. Hvala im svima.
Koliko se bh. glumci danas drže zajedno, koliko podržavaju jedni druge? Koliko su svjesni da kolektiv i složnost pravi napredak, koliko se među sobom radujete uspjesima, dolazite jedni drugima na premijere i slično?
– Mi, glumci, mala smo komuna svuda u svijetu, pa je takav slučaj i u BiH. Vjerovatno nas ima manje nego pravnika, ekonomista… ali imamo tendenciju rasta, imamo dobre akademije. Ne mogu da sigurnošću reći koliko se držimo zajedno i šta je to pravo zajedništvo dok god se u naš posao miješa politički interes. Konkretno, dramska umjetnost treba da je politički izuzetno angažovana, nisam protivnik toga, ali ne kao politički opredijeljena, nego, koliko je moguće, objektivna. Dakako, mi se razumijemo međusobno, radimo isti posao, stvaralačkog naboja nam ne fali, svako to iznosi na svoj način, ali podijeljenost u bilo kojem smislu nije karta koja će da doprinese razvoju uopšte, a kamoli glumačke scene. Ako postoje nesuglasice u shvatanjima i idejama, onda treba to diplomatski da rješavamo među sobom. Imali smo mnoštvo svijetlih primjera kako zajedništvo i skup oko plemenite ideje može da spoji ljude.
Slušate li savjete starijih i iskusnijih kolega?
– Uvijek saslušam, naravno, ne samo starijih kolega, nego i kolega moje ili mlađe generacije. Pošto ne možete da vidite sebe na daskama, tu su kolege da pripomognu, obično oni s kojima u tom trenutku radite. Nekada ne pronađete odmah tačna glumačka sredstva, lutate, što je normalno, to je proces, ali svaki dobronamjeran savjet je poželjan. Nadam se da sam i ja njih podjednako dobro savjetovao kad je bilo potrebno.
Prema Vašem mišljenju, kako izgleda balkanski aktivizam ili neaktivizam (često nas kritiziraju da se mirimo sa stanjem u kojem smo, da revolucije pravimo samo na društvenim mrežama)? Koliko su danas mlade generacije, zapravo, spremne za ono što ih čeka?
– Nisam siguran tačno šta nas čeka, tako da ne mogu da pričam o nekoj spremnosti. Pitanje je ko to uopšte zna. Jedino mogu da kažem da treba da se spremimo za sve manji broj ljudi u BiH, nažalost. Mnogo mojih prijatelja je otišlo u Evropu. Odluke koje se donose na nekom višem nivou, često zaobilaze običnog, radnog čovjeka i to je praksa već decenijama. Moć odlučivanja nije demokratski regulisana. Pitanje obrazovanosti i obrazovnog sistema je, također, dovedena u pitanje. Apolitičan sam, ne gledam televiziju i ne čitam novine već 10 godina, ali se informišem putem društvenih mreža o aktuelnostima, putem alternativnih izvora, ponekad nešto čujem od drugara ili poznanika. Pojedinci su preslabi danas, uvijek su i bili u historiji, za određene promjene potrebna je sloga i ozbiljna organizovanost, tako da, ako želiš promjenu, radi na tome pametno, bilo kakvu, počevši od svog duha i tijela. Samo napišete svoje mišljenje kao status na Facebooku ili objavite story na Instagramu i ona je dostupna auditoriju. Imam osjećaj da je kritizerstvo postalo trend ovdje gdje živimo, ali to je jasan znak nezadovoljstva i želje za promjenama.
Poznata je Vaša obrada na skeč „Bili čiku“, koja je jedno vrijeme bila prva na društvenim mrežama? Jeste li inače takvi, da uvijek okrećete na šalu i da li ste Vi taj glavni pozitivac u društvu?
– Mislio sam da me to niko neće pitati ili zapaziti, ali vi ste izgleda mnogo toga istražili. Da, to je bio potpuni fenomen interneta koji je i sada momenat za čuđenje. Htjeli smo da napravimo jednu sarkastičnu refleksiju o problemu pedofilije, ali to što se desilo nakon objavljivanja nam je i danas ostala velika enigma i ispalo je ljudima vrlo pitko, pjevljivo i simpatično. Pjesma se proširila po čitavom Balkanu, dobijali smo poruke iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Vidite li kakvo je oružje internet?
Vi ste rođeni Prijedorčanin. Koliko mjesto rođenja oblikuje jednog umjetnika?
– Mjesto gdje odrastate uveliko definiše vaša razmišljanja, koja ne moraju nužno biti u skladu sa shvatanjem okoline ili većine. Imao sam sreće da je Prijedor izvor mnogih umjetnika, najviše slikara, ali i muzičara, rame uz rame s njima, i što je jako važno, dobrih, starih profesora u školama za koje sam imao sreće da mi predaju.
Kakav je Prijedor grad za živjeti?
– Prijedor napreduje i razvija se kao grad, imamo umjetničkog sadržaja više nego ranijih godina, raznih vrsta, pozorište radi ozbiljno, galerija isto, muzej, festivali se održavaju, pogotovo u proljeće i ljeto živne, ali, nažalost, ima i najveću stopu odlaska ljudi u inostranstvo, na tome treba raditi. Bilo bi lijepo pretvoriti ga u budućnosti u veći univerzitetski centar. Kad je riječ o zabavi i noćnom životu, toga ne manjka.
Jeste li ikad razmišljali da karijeru gradite na drugim mjestima, van granica BiH, ili van mjesta rođenja?
– Naravno, u tome svi žele da se okušaju, da se nose rame uz rame s velikim imenima i sve što ide uz to. Sva iskustva i saznanja su dobrodošla. Na kraju, treba naučiti nositi se i s pritiskom javnosti ako se desi neki veći uspjeh. Svako od nas sanjari o nekim velikim reflektorima Hollywooda, festivala u Cannesu, Berlinu i nečemu takvog kalibra ili velikim pozorišnim festivalima, radu po Evropi, nastupima, što je sasvim zdravo razmišljanje, jer treba naginjati ka napretku i ostvarivanju želja. Pojedinci iz BiH su uspjeli, to su nam ostavili kao ljestvicu koju treba dosegnuti i preskakati. Evo, ovo je prvi put da ja dajem intervju za jedan magazin, za mene je i ovo napredak, uspjeh i novo iskustvo na kojem sam zahvalan.
ZA FUDBAL IMAM DVIJE LIJEVE
Literatura, filmovi, sport koji u Vama bude poseban nerv?
– Čitam podjednako i klasičnu i modernu literaturu, čitanje me odmara i to mi je, osim fizičkih aktivnosti, veliki izduvni ventil i dobra disciplina rada na sebi. Ne bih mogao da izdvojim konkretno jednog pisca ili filmskog stvaraoca, ali volim filmove, knjige, serije koji se bave socijalnom tematikom i istančanom satirom. Sport je nezaobilazan dio mog života, čitav život sam proveo uz sport i u sportu, imam izražen takmičarski duh. Omiljeni mi je snuker, njega ne smatram sportom, nego umjetnošću, ali pošto nisam vičan, onda igram bilijar u posljednje vrijeme skoro svakodnevno. Ako ko planira da me zove na fudbal, tu imam dvije lijeve. Druga stvar koju, osim sporta, sad malo manje aktivno radim, jeste pisanje poezije, u tim sam vodama već nekih 15-ak godina, imam izdatu zbirku.
Tu je i pjevanje, ali to više za svoju dušu, za prijatelje uz gitaru ili poneku pjesmu u kafani, ako moji drugari sviraju i, naravno, za predstave ili „BH Broadway“ projekt.
