Ima jedna stara, baš stara izjava kako u Bosni postoje viša, visoka i visočka škola. Ova zadnja, visočka, odnosi se na grad Visoko, odnosno njegove mještane koji su toliko vješti u prodavanju magle da su tome u čast dobili svojevrsno narodno priznanje.
Da je Novak Đoković, najbolji teniser današnjice i beogradsko dijete, bar jednom u svom životu čuo za “visočku školu prodavanja magle” možda ne bi šokirao javnost svojim djetinjastim shvatanjima života.
Fotografija bosonogog Đokovića koji hoda kamenim predvorjem piramide Sunca, iznad Visokog, malo koga je mogla ostaviti ravnodušnim.
Šta se to dešava sa “nesretnim” mladićem koji možda ne može više razlikovati stvarni život od iluzija? Niti može prepoznati prevaru navodnog areologa amatera Semira Osmanagića koji mu prodaje maglu o alternativnim energetskim poljima u bosanskoj dolini piramida. Uredništvo nekadašnjeg časopisa “Treće oko” (ne znam da li se možda jos može naći na kioscima nešto slično tome) vjerovatno bi se mjesecima naslađivalo i vrtilo na naslovnici fotku bosog Noleta i Semira kako mrtvi ozbiljni razgovaraju o četvrtoj, petoj pa čak i šestoj dimenziji ili možda o načinu kako su Atlantiđani, prije nego što su misteriozno nestali pod morem, ostavili u Visokom svoj posljednji amanet na zemlji.
Tri piramide usklađene sa kosmičkim poravnanjem koji otkriva energetske tajne, toliko izgleda potrebne Novaku Đokoviću kako bi se lakše fokusirao na lopticu i reket.
Preuzimajući rizik da me fanovi Osmanagića “razapinju” po društvenim mrežama, ne mogu da se ne prisjetim jedne manje isto tako legendarne Semirove prevare na hrvatskom ostrvu Braču. Tada je navodno nekim našim gastarbajterima prodao parcelu zemljišta na brdu iznad Bola sa kojeg puca pogled na plažu “Zlatni rat”. I eto baš na toj Semirovoj parceli nalazila se stijena koja je privlačila energiju mora, sunca i zemlje dajući onima koji tu žive vječnu mladost.
I ništa ne bi bilo sporno samo da su se novopečeni vlasnici mogli uknjižiti kao vlasnici svog parčeta raja za koji su platili oko 400.000,00 dolara.
Naime, oni su na teži način saznali da Zemlja koju su kupili niti je Semirova niti “energetski učinkovita”.
Ali, možda je ovo samo priča zlih jezika koji baš ne vole alternativne metode u biznisu koji je razvio Semir Osmanagić. Niko, ali baš niko ko drži do sebe ne može doživljavati ozbiljno Semira Osmanagića i njegove “bosanske piramide”, već ga samo tolerišu.
Uklapa se to u visočko narodno obrazovanje da ako uzmeš koji euro naivnom, lakomislenom i blesavom, a uz to bogatom čovjeku i prodaš mu maglu i nije prevara. Da ih nema ne bih ih trošio na gluposti.
Vjerovatno, možda je vjerovatno, da Novak Đoković nije duboko zalutao u toj visočkoj magli i da se radi samo o marketinškom uratku poduzetnog Semira Osmanagića.
