Tražio je tada od oca novac za “koka-kolu” koju je jako volio, a nesrećni čovjek, ni ne sluteći da će sina umjesto u prodavnicu poslati pravo u smrt, djetetu je dao pare.
Sada, 23 godine kasnije smrt malog Dušana Jovanovića (13) ostala je nezacijeljena rana zbog koje će Srbija dugo patiti.
Na današnji dan, 1997. godine, trinaestogodišnji Dušan, dječak romske nacionalnosti, preminuo je usljed brutalnog prebijanja od strane dvojice tinejdžera u Beogradskoj ulici u centru Beograda.
Na putu do prodavnice dječaka su presreli tinejdžeri, za koje se kasnije ispostavilo da su “skinhedsi”. Ubice, tada sedamnaestogodišnjaci, prvo su mu tražili novac, a onda počeli da ga udaraju i šutiraju.
Bacili su ga na pod, a udarci su se ređali jedan za drugim – šutirali su nesrećno dijete po tijelu i glavi čizmama koje su bile ojačane metalom, sve dok nije prestao da daje znake života. A on je sve vrijeme grčevito držao pare za omiljeni sok.
Mali Dušan preminuo je od posljedice preloma vrata, a sahranjen je u bijelom kovčegu dva dana kasnije uz prisustvo više stotina ljudi koji su sa raznih strana došli da se posljednji put oproste od nesrećnog djeteta.
Dušanov otac, Aleksandar Jovanović, ispričao je kasnije za medije da je, vidjevši da se duže vrijeme ne vraća kući, krenuo za sinom.
– Našao sam ga da leži na stepenicama, glava mu je bila pognuta unazad. Tada sam viknuo: “Ko mi ubi sina?” Izašle su komšije, a ja nisam znao šta da radim. Utrčao sam kod komšinice, rekao joj da pozove policiju, a onda je izašla i moja žena. Rekao sam joj: “Ubili su nam sina”, a ona je počela da vrišti – ispričao je davne 1997. Dušanov otac opisujući to pakleno veče, ni ne sluteći da će nekoliko godina kasnije nestati gotovo cijela njegova porodica.
Tragedije su krenule jedna za drugom
Nesrećna sudbina porodice Jovanović nije se zaustavila na smrti dječaka. Dušanova majka, nije mogla živi bez sina i više puta je, prema riječima Dušanove rođene sestre koja je rođena tri godine nakon njegove smrti, pokušala da se ubije.
– Nikada nije pokušala da oduzme sebi život dok sam bila u kući. Čak su kad sam se rodila svi govorili da je postala sasvim druga osoba. Međutim, nikada nije mogla da prihvati da njenog sina više nema. Nedjelju dana prije nego što je oduzela sebi život, primjetili smo da je u depresiji. I jednog dana kada sam došla kući, ja sam bila ta koja sam je prva i zatekla – ispričala je ranije Kristina Jovanović.
FOTO: VESNA LALIĆ/RAS SRBIJA
Tog 12. jula 2015. godine, u smrt je otišla i Dušanova majka.
– Duletu je rođendan bio 1. avgusta. Tokom svih tih 18 godina pričala je kako hoće da bude sa svojim sinom za njegov rođendan. I tako je čekala i čekala. I te posljednje godine više nije mogla. Htjela je da bude sa njim. I pored Dušana je i sahranjena.
Nije dobila priliku da upozna brata
– Nisu mi dali priliku da ga upoznam. Iako nikada neću znati kakav je stvarno bio, kroz priču sam stvorila jasnu sliku o njemu. Dule je bio druželjubiv, volio je životinje, satove. Bio je veliki ljubitelj košarke, fudbala, a mnogo je volio i da ide na pecanje – ispričala je tada Kristina.
Tada 15-godišnja djevojčica, živjeći pretežak život za jednu tinejdžerku, rasla je sa uspomenom na svog malog brata kog nikada nije upoznala, piše Blic.
– I tog posljednjeg dana njegovog života radio je baš sve što je volio. Išao je na pecanje, igrao košarku, proveo vrijeme sa mamom i tatom. Mama mi je rekla da je bio veliki ljubitelj satova, ali i te koka-kole, koju je to veče htio da kupi, ali nije uspio.
Pored svih nedaća koje su joj se dogodile, morala je da vodi računa i o bolesnom ocu, jer su Aleksandru bile amputirane obje noge usljed teške bolesti.
FOTO: VESNA LALIIĆ/RAS SRBIJA
Tri godine nakon svoje supruge i preminuo je i Aleksandar, a mlada Kristina ostala je sama da se bori sa surovim životom i neizmjernom tugom.
– Htjela bih da se o Duletu snimi dokumentarni film, da se nikada ne zaboravi njegova tragična smrt – zaključila je tada Kristina Jovanović.
Ubice uhapšene i osuđene
Nakon što su čizmama sa metalnim ojačanjem do smrti šutirali dijete, monstrumi koji su se krili iz ekstremističke ideologije, pobjegli su u pravcu nekadašnje Željezničke stanice na dnu Nemanjine ulice. Pošto je poliicija imala detaljan opis, uhapsila ih je nekoliko sati poslije zločina.
Milan Čujić i Ištvan Fendrik iz Zemuna osuđeni su na po deset godina zatvora i poslati su na izdržavanje kazne u Kazneno popravnom zavodu za maloljetnike u Valjevu. Nakon provedenih četiri godine u zatvoru, Fendrik je pristao za NIN da ispriča šta se dogodilo tog dana.
– Bio sam siguran da je cijeli svijet moj. Tada nisam ni razmišljao o tome da čovjek ima pravo na sopstvene ideje, ideologiju, sve dok ne ugrožava druge. Taj period mog života koji je bio zaokupljen takvim zanosom, ostavlja trag. Neizbrisiv. Dosta je teško to sve totalno prevazići, ali ja se trudim da prevaziđem. Iskreno bih volio da nemam nijedan procenat starog sebe što se toga tiče – rekao je Fendrik za NIN.
Dušana više nema, a njegove ubice odavno su na slobodi.
