Ko je ubijeni zločinac Radić: Monstrum odgovoran za silovanja i mučenja

U kaznu mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, pa je na slobodu regularno trebao izaći 2027. Godine. Ali iz zatvora je izašao već 2. decembar 2018.

Pošto je imao dvojno državljanstvo, Radić je zatražio da kaznu izdržava u Hrvatskoj, što mu je odobrio ministar pravde BiH, Josip Grubeš. Nakon toga mu je Županijski sud u Zagrebu, koji ne priznaje hašku presudu o udruženom zločinačkom poduhvatu, kaznu zatvora smanjio sa 21 na 12,5 godina.

Monstruozni zločinac i silovatelj

Radić je lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zarobljenika logora Vojno, uključujući i maloljetne djevojčice. O monstruoznosti njegovih zločina i zlodjela govore konkretni navodi iz optužnice koji doslovno lede krv u žilama.

U julu 1993. godine naredio je vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju “X” u kuću blizu zatvora u kojoj je bilo više vojnika, nakon čega je prisutnim vojnicima naredio da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju “X” i Ivicu Kolobaru. Poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo. Uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao, strgnuo joj odjeću i naredio joj da gola sjedne između njega i Kolobare. Zatim je naredio Kolobari, a petnaestogodišnjakinji “X” rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju namjeru i rekao je “X” da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna.

U avgustu 1993. godine svjedokinje “A” i “E” su dovedene u komandno mjesto Radića, gdje su razdvojene. Svjedokinja “A” trebalo je da očistiti sobu na prvom spratu komandnog mjesta. Radić je ušao u tu istu sobu ubrzo poslije svjedokinje “A” i silom joj strgao jedan dio majice, silovao je, nakon čega je naredio pripadniku HVO-a po imenu Ivan da je siluje, kazavši mu: “Možeš raditi s njom šta god hoćeš”.

Ivan je ušao u sobu u kojoj je bila “A” i rekao joj da je neće silovati, ali da on mora ostati u sobi da bi Radić mislio da ju je silovao. Poslije izvjesnog vremena Ivan je izašao iz sobe, a svjedokinja “A” je pošla za njim u prizemlje kuće. Radić ju je vidio i naredio da se vrati nazad na prvi sprat gdje ju je ponovo silovao.

Dvadesetak dana nakon toga, svjedokinja “A” je ponovo dovedena u komandno mjesto Maria Mihalja na navodno saslušanje, gdje su bili prisutni Branko Božić, Dario Sušac, Mario Mihalj, Dragan Šunjić i Marko Radić. Po dolasku, Radić joj je naredio da ode u drugu sobu i da se skine, te da imitira ponašanje žene na porno filmu koji je bio pušten u toj sobi, što je svjedokinja “A” odbila, a Radić ju je tada ponovo silovao.

U septembru 1993. godine svjedokinja “D” je odvedena u komandno mjesto Maria Mihalja i Dragana Šunjića, gdje je ponižavana, nakon čega su Damir (Emir) Brekalo i Dario Sušac odveli u komandno mjesto Radića. On ju je zlostavljao, ignorirao njene molbe, čupao joj kosu. Otkopčao je pantolone i na silu stavio svoj polni organ u njena usta, a onda je prisilio na seksualni odnos, nakon čega je naredio neidentificiranom vojniku HVO-a da je siluje, ali ovaj to nije učinio.

Odgovoran za ubistva, hapšenja, mučenja

Prema navodima presude, Radić je učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje u objektima koji se nalaze u naselju Vojno.

Uzimajući u obzir njegovu poziciju, imao je ovlaštenja i dužnost da poboljša uslove u zatvoru, koji su, kako se u optužnici navodi, bili brutalni, barbarski i ponižavajući za zatočenike koji su držani bez osnovnih životnih potreba, u nehigijenskim uslovima i skučenom prostoru, podrvrgavani svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, maltretiranju, ponižavanju i psihičkom i seksualnom zlostavljanju, živjeli u stalnom strahu za svoje živote, što je sve imalo za posljedicu smrt više zarobljenika dok su ostalim zatočenicima nanesene teške psihičke, emocionalne i fizičke povrede.

Učestvovao je u nezakonitom zatvaranju muškaraca, zatočenika iz Heliodroma, koji su dovođeni u Vojno na prinudni rad, držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uslovima u garaži i podrumu jedne kuće u Vojnom.

Radić je bio nadređen i imao kontrolu nad komandantnom Mariom Mihaljem (preminuo), njegovim zamjenikom Draganom Šunjićem, Mirkom Vračevićem i drugim zatvorskim stražarima i drugim vojnicima koji su radili u zatvoru, te imao kontrolu nad životima i tijelima zarobljenika.

Doprinosio i jačao funkcionisanje sistema zatvora Vojno u zlostavljanju zarobljenika, učinjenjem ili na drugi način pomaganjem i podržavanjem učinjenja različitih oblika fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, čime je stvorena atmosfera straha.

Odgovoran je za ubistva zatočenika koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu i za ubistva zatočenika počinjena prilikom obavljanja prinudnog rada i ubistva koja su se desila u njegovoj zoni odgovornosti, koja su bila počinjena u jačanju sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, ali i za fizičko i psihičko zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zarobljenika u zatvoru Vojno, na mjestima gdje su obavljali prinudne radove i na drugim mjestima, koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu.

Zarobljenici su mučeni i zlostavljani od strane komandanta, zamjenika komandanta, čuvara zatvora i drugih vojnika HVO-a policijskim palicama, drškama od alata, udarani čizmama, pištoljima, bili podvrgnuti elektro-šokovima, udarani glavom od zid.

Odgovoran je i za silovanja i seksualno zlostavljanje zarobljenika, od kojih su neke bile maloljetne, u zatvoru Vojno, koja su počinjena od strane vojnika nad kojima je imao kontrolu.

Zajedno sa Mariom Mihaljem, Draganom Šunjićem, Damirom Brekalom, Mirkom Vračevićem i drugim vojnicima, Radić je odgovoran je za prisiljavanje zatočenica na obavljanje prinudnih radova u zatvoru Vojno i okolnim područjima, kao što su kuhanje hrane, pranje odjeće i posuđa i čišćenje kuća. Muškarci bili prisiljavani na prinudne radove izvan zatvora blizu crte bojišnice, izloženi unakrsnoj vatri, pod prijetnjom da će biti ubijeni ukoliko odbiju da rade.

Na taj način zarobljenici su bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim patnjama, što je sve počinjeno sa ciljem jačanja sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojem je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao.

Logor “Vojno” bio je jedan od najzloglasnijih logora HVO-a, u kojem su držali zarobljene civile od juna 1993. do marta 1994, među kojima veliki broj žena i djece. Logor je bio lociran u Bijelom Polju, sjeverno od Mostara.
U “Vojnom” je ubijeno najmanje 15 osoba. Logoraši su mučeni glađu i žeđu, premlaćivani, podvrgavani elektrošokovima. Na prvim linijama gdje su odvođeni logoraši “Vojnog” stradalo je 38 osoba. U ovom logoru bilo je zarobljeno 50 žena sa malom djecom i djevojaka. Mnoge od njih silovane su na desetine puta. Za zločine u “Vojnom” osumnjičeno je nekoliko osoba, među kojima je i Marko Radić, zvani Maka, upravnik logora i bivši komandant Prve bjelopoljske bojne, kasnije Druge brigade HVO-a, te njegovi zamjenici.

ATV