U SARAJEVU SE SJETILI I NAGODBE CVETKOVIĆ-MAČEK, ALI ĆUTE O HUSEIN-BEGU, KALAJU I PAVELIĆU
  • Baš kao i (otac mu) Alija, koji je ’92. vjerovao da može da proglasi „nezavisnu, cjelovitu i jedinstvenu BiH“ uz nos Srbima, a ostalo će namah da mu završe Amerikanci, tako se i Bakir nada da će Bajden već prvog dana predsjednikovanja pravo u Sarajevo da obavi Klintonove „nezavršene poslove u Bosni“
  • Ushićenim Bošnjacima alijas „Bajdenovcima“, međutim, ishod izbora na drugom kraju svijeta došao je kao mehlem na ranu jednog sasvim realnog problema kod kuće. Dodik i Čović su formulisali zajednički nastup protiv bošnjačkog unitarizma i hegemonizma u Federaciji i BiH
  • Jesu Milorad Dodik i Dragan Čović u svojoj `reformskoj agendi`, kao alternativu, predložili razdruživanje, ali bošnjački političari i mediji su se – umjesto odgovora na predlog reformi, koje bi Bosnu izvukle iz hronične blokade  dohvatili isključivo razdruživanja. Ali, ne kao mirnog političara

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

SVOJEVREMENO, u jednom malom mjestu u južnoj Italiji, lokalno stanovništvo redovno je simuliralo američke izbore.

Predizborne kampanje, za republikanskog i demokratskog kandidata, izbori, prebrojavanje glasova, sve kao da je zaozbilje.  Gotovo kompletna punoljetna muška populacija čitav radni vijek je bila provela u rudnicima SAD, te po povratku u stari kraj sa dolarskim penzijama se prisjećala kako su tamo daleko jednom u četiri godine imali iluziju da svojim glasom o nečemu odlučuju. Ali, italijanska pečalba je odavno jenjala, a ni američki izbori više nisu što su bili…

U naše vrijeme, na svoj način su ih zamijenili Bošnjaci i Srbi koji većinom Amerike, sem u filmovima, nikad nisu ni vidjeli.

Oni prvi su sa Baščaršije navijali za demokratskog kandidata u SAD više nego za kandidata Stranke demokratske akcije na predstojećim lokalnim izborima, a ovi drugi iz Gospodske ulice po bosanskom pravilu trojnom za republikanskog, ali znatno manje.

Ni on, tokom četiri godine mandata, nije promijenio negativan stereotip prema Srbima u Srpskoj. Naše simpatije je stekao zato što je bio obećao da se neće petljati u unutrašnje probleme drugih zemalja i što je čitav mandat, uključiv netom završene izbore, bio na udaru  establišmenta, duboke države i  velikih medija.

Sam protiv svih, poput Srba na razmeđu 20. i 21 vijeka.

Objektivno, međutim, obećanje nije izvršio. Nastavio je, sa nešto manje gasa, da gnjavi Srbiju sa priznanjem Kosova i Srpsku sa jedinstvenom Bosnom. Srpskim zaštitnicima Rusima i Kinezima blokirao je gasovode i put svile.

No, dok su u SAD u toku dramatična previranja oko regularnosti prebrojavanja glasova, koja će finale očito doživjeti na Vrhovnom sudu, Bošnjaci slave Bajdenovu pobjedu kao da je Edin Džeko dao gol za neki turski fudbalski klub. U koloni su kružili sarajevskim ulicama sa bosanskim i američkim zastavama, a Gradsku kuću su osvjetili specijalnim efektima.

Baš kao i Alija, koji je ’92. vjerovao da može da proglasi „nezavisnu, cjelovitu i jedinstvenu BiH“ uz nos Srbima, a ostalo će namah da mu završe Amerikanci, tako se i Bakir nada da će Bajden već prvog dana predsjednikovanja pravo u Sarajevo da obavi Klintonove „nezavršene poslove u Bosni“.

Gubi iz vida da je prošlo vrijeme jedine supersile, i da se u multipolarnom svijetu o Bosni pitaju i drugi veliki igrači na globalnoj sceni. Sem toga, republikanci su zadržali većinu u predsjedstavničkom domu i senatu, imaju prednost u vrhovnom sudu, te da zato Bajdenovu neočekivano tanku i debelo spornu pobjedu, ne slave ni u njegovoj stranci. I, najzad, da Trampova politika nije uzrok nego izraz krize američkog društva. Da će trampizam naivjeti Trampa: okretanje Amerike od svijeta ka sebi, vraćanje industrije iz inostranstva u zemlju radi domaće nezaposlenosti, nemješanje u unutrašnje stvari drugih država, zatvaranja granica za divlju imigraciju.

Ushićenim Bošnjacima alijas „Bajdenovcima“, međutim, ishod izbora na drugom kraju svijeta došao je kao mehlem na ranu jednog sasvim realnog problema kod kuće. Dodik i Čović su formulisali zajednički nastup protiv bošnjačkog unitarizma i hegemonizma u Federaciji i BiH. Dodikovo gostovanje kod Milanovića i Plenkovića u Zagrebu, a ubrzo zatim i Čovića sa Dodikom kod Vučića izazavala su veliku uznemirenost u Sarajevu.

Iako su otopljavanje srpsko-hrvatskih odnosa preko BiH mogli da pozdrave kao doprinos regionalnoj stabilnosti,čemu eto doprinose i političari iz RS/BiH i HB/BiH, njihove reakcije su iz prve bile negativne.

„Milanović/Plenković sa Čovićem i Vučić sa Dodikom  dijele Bosnu!“, uz asocijacije na Tuđmana i Miloševića, Cvetkovića i Mačeka. Kako li samo zaboraviše na srpsko iskustvo sa Husein-begom, Benjaminom Kalajem i Antom Pavelićem?!

Vladimir Maček i Dragiša Cvetković

Zagreb im je za utjehu naknadno ugostio i Izetbegovića, a Vučić izjavio da više nema strpljenja da muslimansko Sarajevo obasipa prijateljskim ponudama, a zauzvrat dobija uvrede i kamenje u glavu.

Iako su saopštenja sa zagrebačkih i beogradskih susreta diplomatski uopštena „ekonomska saradnja“, „regionalnih odnosi“, „evrointegracije“, i sl., nema nikakve misterije.

Dodik i Čović su unakrsno upoznali „matice“ sa svojom  zajedničkom reformskom agendom,  čak ako o tome nije bilo ni jedne riječi  u datom kontekstu imali su takvo značenje.

Srbi hoće da im se vrate dejtonske entitetske nadležnosti, a Hrvati da sami biraju nacionalnog  predstavnika u Predsjedništvu BiH, i to su, po njima, reforme koje bi Bosnu učinile funkcionalnom upravo u skladu sa apelima „međunarodne zajednice“.

Jesu srpski i hrvatski lider, kao alternativu predložili razdruživanje, ali bošnjački političari i mediji su se umjesto odgovora na predlog reformi, koje bi Bosnu izvukle iz hronične blokade,  dohvatili isključivo razdruživanja. Ali, ne kao mirnog političkog dogovora o razlazu, o kakvom pišu Dodik i Čović, nego kao o nasilnoj secesiji koju bi Bošnjaci, kako prijete, oružano spriječili.

I onda, potpuno van konteksta komšijske reformske inicijative, na sva usta kao refren ponavljaju da se u Bosni sprema rat, i na to pale briselske borce za mir i stabilnost u regionu. A za njih je opet problem kada Srbi i Hrvati pomenu reforme i mirno razdruživanje, a nije kada Bošnjaci zaprijete da bi oružano napali i valjda okupirali RS i „HB“. Problem komplikuje što se u borbu za jednakopravnost Hrvata u FBiH umješala i Hrvatska, članica EU, ali postoji dežurno „objašnjenje“: Dodik je novopečene Europljane uvukao u svoje opasne rabote.

Kao i običosarajevskiAvaz je u pomoć pozvaobivše visoke predstavnike poput Švarc Šilinga  proslavljenenasilnim intervencijama u Dejtonski sporazum,koje su Bosnu ostavili manje funkcionalnom no što su je zatekli.

Zalažu se za reforme, ali su protiv inicijativa sa terena, a sami su jedino sposobni da ponude više istog. Uključile su se i narodne mase…

Baš kao i oni sicilijanski pečalbari-povratnici, izrađeni po američkim rudnicima, i bosanski bajdenovci slave pobjedu svog Džoa. Jedino što nemaju američke penzije. Ali, šućur alahu, biće i toga preko NATO-a.

Eno, Crnogorci na Milovu molbu za džabe dobili 30 respiratora, koje mu je Vučić prethodno nudio na poklon.

Vela halve, vela kuhveta!