‘Dabogda imao pa nemao’, kletva je koja je snašla mnoge. Još nedavno su zarađivali iznose koje prosječan građanin ne zaradi za nekoliko godina. Za Novu godinu se pjevalo za 20, 30, 50 hiljada evra, pa i više. Evente su naplaćivali po 100.000 kuna, reklo bi se ‘lova do krova’. Jest, ne svi i ne njih puno, ali ipak dovoljno. Ta vremena blagostanja i obilja su trenutno iza njih, a oni koji su trošili kao da sutra ne postoji, danas ‘kubure’ s budžetom.
-->
Nezamislivo je da je jednoj od najpopularnijih pjevačica odbijena kartica. Za normalnog čovjeka velikih oko 10.000 kuna, za nju su to samo dvije minute novogodišnjih nastupa. No nastupa nema.
Malo koji tekst izazove toliko negativnih komentara kao kad u ovo doba pandemije korone neko od muzičara, pozorišnih ili filmskih umjetnika, književnika ili slikara progovori o zaradama.
Samo sedam dana prije Uskrsa, tokom lockdowna, hrvatski novinari su razgovarali sa skladateljem i dirigentom, multiinstrumentalistom Alanom Bjelinskim, koji je tad smireno i dostojanstveno rekao da u novim okolnostima ne vidi perspektivu i da se boji da će ostati bez prihoda.
– Svjestan sam da umjetnost u ovakvim vremenima nije prioritet i ja sam samo glazbenik. A moja profesija trenutačno ne postoji. Imam još zaliha za dva mjeseca života, a ako ovo potraje, kako sad stvari stoje, morat ću promijeniti profesiju – rekao je tad Bjelinski.
Čim je to izgovorio, čovjek koji je milijunskoj TV publici priredio nezaboravne trenutke u HTV-ovoj emisiji “A-strana”, odjednom je postao negativac kojemu su anonimni komentatori poručili da “živi na tuđoj grbači, uživa, ništa ne radi, neka ide brati jagode jer nedostaje radnika, neka konačno počne raditi nešto korisno”.
Slično je prošla i Nina Badrić. Nakon što je rekla da nije u pitanju samo njena egzistencija, nego egzistencija desetine ljudi koji rade “iza svjetala pozornice” te za koje mnogi ni ne znaju da postoje i da su jednako važni za uspješan koncert, jedna joj je komentatorica poručila da dođe k njoj brati krumpire.
Velike zagrebačke koncerte trebali su imati i Prljavo kazalište i Parni valjak, kako i neke strane zvijezde, no sve je odgođeno za neka bolja vremena.
Samo sedam dana kasnije brojni mali proizvođači hrane iz stotina OPG-ova požalili su se da zbog pandemije i zatvaranja tržnica nemaju kome za Uskrs plasirati svoje proizvode te da će većinu uroda morati baciti.
I tako su se umjetnici i poljoprivrednici u ovoj nevolji našli u istom problemu – manjku zarade i strahu od neizvjesne budućnosti. Pandemija je jednako pogodila i književnike i filmaše, poljoprivrednike i stočare, vozače kamiona i pilote te se shvatilo da su sve grane ljudskih djelatnosti jednako važne i jednako vrijedne za opstanak današnje civilizacije. Da netko tko proizvodi hranu jednako može uživati u glazbi, kao što vrhunski glazbenik može uživati u hrani.
Razlika je ta što su umjetnici izloženiji sudu javnosti i danas u ovakvim okolnostima plaćaju veću cijenu. Neki su se snašli i na druge načine.
Pjevačica Maja Šuput Tatarinov okrenula se televizijskim showovima poput “Tvoje lice zvuči poznato”, odlično se promoviše putem društvenih mreža, napravila je spektakl od preuređenja ženskog toaleta u jednom klubu, a o vlastitom brendiranju održala je i predavanje studentima na jednom visokom učilištu.
Već je ranije krenula u biznis, ima “svoje” mikrofone, kape, a na prošlom zagrebačkom Adventu i kućicu, prodavala je kobasice i sladoled. Njeni nastupi su na svadbama bili unosni, a rezervisana je bila mjesecima unaprijed. No paralelno je radila i druge stvari pa sad uz svoje ime češće stavlja da je preduzetnica nego pjevačica. Uz sve to, intermezzo od čestih nastupa iskoristila je kako bi se posvetila porodici. Zatrudnila je i postaće uskoro majka.
Uglavnom, ni sami muzičari nisu previše jedinstveni oko toga kako treba preživjeti vrijeme pandemije i smanjenog broja nastupa, pa tako i zarada. Evo kako neki od najpoznatijih gledaju na situaciju danas, devet mjeseci nakon proglašenja pandemije.
Joško Čagalj Jole, pjevač zabavne muzike, ovih dana je nabrojio sve djelatnosti koje se vežu uz jedan njegov koncert.
– Recimo, ja radim koncerte, velike trgove, gradove, šatore… I sad, nisu to samo glazbenici, Jole pjevač ili moji kolege. Tu su tonski majstori, ljudi koji iznajmljuju pozornice, ograde, razglas, ljudi koji radi kao sound majstori – nabrojio je Jole.
– Ali to su i ljudi koji peku ćevape, toče pivo i sokove, zaštitari, iznajmljivači agregata, frižidera, hladnjača… Tu je uključeno milijun branši, a gotovo nitko od njih nije ove godine radio. Automatski ako nije bilo fešti, tuluma, svadbi, pričesti, krizme, ovaj nije prodao vino, drugi pršute, treći haljine i odijela… To je široka lepeza zanimanja i poslova gdje je ljudima ugrožena egzistencija. Da ne govorim turističke agencije, avioni, kruzeri… Konkretno, zabavna industrija živi od okupljanja ljudi, a ne od distance. Nas je najviše pogodilo. Nešto se turizma i odradilo, a kod nas je posao doslovno nula. Budući da sam ja zadnjih desetak godina među pet, šest onih koji okupljaju najviše ljudi na koncertu, bilo bi mi smiješno da idem svirati u kafić za 20 ljudi – bio je iskren Jole.
Neno Ninčević, tekstopisac, skladatelj i aranžer koji muzičku industriju poznaje kao svoj džep, otkrio je zanimljive detalje o tome ko u ovakvim situacijama prolazi bolje, a ko lošije.
– U ovakvoj situaciji pjevači uopće ne traže da im se pišu i skladaju nove pjesme. Oni standardni, koji snimaju radiofonski, ili već imaju snimljene pjesme ili nešto malo rade, a ovi drugi imaju genijalan komentar kojim opisuju kompletnu situaciju. Oni kažu: ’Što će mi pjesma koju ne mogu pjevati u petak na gaži?’ To je istina. Mi smo vjerojatno koronom najpogođenija branša i kod nas je apsolutni lockdown evo već 11 mjeseci.
Kako kaže, najbolje i danas prolaze pjevači i autori poput njega koji imaju evergreene stare i po 30 godina.
– Što se tiče interneta, tu ima jedna olakotna okolnost da su došle svjetske platforme u Hrvatsku i da se napokon na neki način ta digitalna prava mogu naplatiti. Tu ćemo dugoročno nas dvoje, troje velikih autora proći dobro jer je riječ o pjesmama koje se klikaju i preslušavaju na feštama. Marketing i guranje novih pjesama je besmisleno. Živjet će oni koji imaju vječne pjesme, koje su žive i stare po 15, 20, 30 godina, ali su i dalje aktualne pa ih ljudi vole kliknuti i čuti. Ne profitira cijela branša, nego samo nas nekoliko koji imamo tzv. velike pjesme, koje se sviraju po svadbama, rođendanima, krštenjima, tulumima…
Demistifikovao je i zaradu od YouTuba na račun velikog broja gledanosti videospotova.
– Može glazbenik objaviti pjesmu na YouTubeu, samo je pitanje koliko će ljudi u ovom trenutku, ako dođe do platformi i plaćanja, kliknuti. Ono što pišu deseci milijuna pregleda, to su zapravo nepostojeći klikovi. Plaćeni klikovi. To zapravo lažu sami sebe. To, naravno, nije honorirano, nego plaćeno od strane izvođača i autora koji želi pokazati nekome da ima deset milijuna klikova. Nije lako to prikupiti.
Splitski estradni menadžer Ivica Bubalo uvijek komunicira vrlo jasno pa je takav bio i u razgovoru za 24sata. Na pitanje što misli o pjevačima koji se žale da nemaju prihoda, Bubalo je odgovorio da to nije istina.
– Ima pjevača koji su teški milijune eura, ali oni koji su najviše nastradali u koroni su muzičari. Godinama su svirali i od toga živjeli, iz mjeseca u mjesec, a sad su odjednom ostali bez prihoda. Oni su jedini pravi gubitnici, uz tehničko osoblje i ljude koji imaju razglase i rasvjetu.
Bubalo smatra da je rješenje jednostavno. Treba nastupati pred manjim brojem ljudi i biti zadovoljan s manjim honorarima, ali češćim koncertima.
– Samo u Dalmaciji ima 26 dvorana – što sportskih, što školskih, i u svima sam organizirao koncerte. Svaki pjevač može odraditi te dvorane. Samo će tako zaraditi deset puta manje nego kad lupaju cijene gradovima, turističkim zajednicama i klubovima. Eto, mnogi od izvođača izjavljuju da jedva čekaju da počnu pjevati. Svi imaju svoje menadžere i neka izvole. Dvorane u Dalmaciji, Istri, Zagorju, čak i Slavoniji ih čekaju. Ako ništa drugo, neka budu korektni prema svojim glazbenicima i ljudima iz produkcije koji su najviše nastradali. Pa da vidimo je li im do pjevanja – izaziva ih Bubalo.
Varaždinski bend Mejaši ili kako ih zovu “tamburaši u starkama” na sceni su već 14 godina. Na njihovim svirkama uvijek se skupi masa. Nikola Bosilj, osnivač i vođa benda, kaže da se većina članova okrenula nekim drugim poslovima.
– U vrijeme kad je sve stalo, olovka i trzalica nisu. Prilikom snimanja spotova većina mjera se može poštovati, malo se ‘okrene’ scenarij i sve dobije smisao. Na snimanjima više nemamo toliko asistenata, vizažisticu, tehničare. Svi ti ljudi čekaju nove mjere i ovise o nama.
Kao i Bubalo, i Bosilj kaže da Mejašima ne bi bio problem svirati i nekoliko koncerata na dan s manjim brojem ljudi.
– U Engleskoj se održavaju manji koncerti do 60 ljudi u trajanju od 60 minuta pa glazbenici sviraju i po tri koncerta dnevno. Radi se vremenski više nego inače, karta je malo skuplja nego prije, što je logično jer je mnogo ljudi zaposleno kao i za velike koncerte, ali nije život stao, nekako se radi.
Mario Budišćak iz tamburaškog sastava Begini iz Jastrebarskog preuzeo je obiteljski biznis od roditelja pa mu nastupi nisu jedini izvor prihoda.
– Nakon smrti oca i odlaske majke u mirovinu, preuzeo sam obiteljski biznis koji sam proširio. Nikad nisam želio ovisiti samo o jednom izvoru prihoda, što se sada pokazalo dobrim. Svirke sam shvaćao kao hobi i zabavu, a ne kao primarni izvor prihoda.
Kako kaže Budišćak, u trenutnoj situaciji u povoljnijem su položaju oni koji sviraju na svadbama, nego oni koji pune Arene. S njim se slaže i hrvatska dancerica Alena Nezirević, umjetničkog imena Anezi. Iako relativno nova u ovom biznisu, ima solidan broj sljedbenika. Progovorila je o zaradama i kako se snalazi u ovom poslu:
– U sezoni nastupam na otvorenim terasama skoro svaku večer po tri seta od 45 minuta. Ove godine bilo je nastupa samo u dva ljetna mjeseca, prosječno tri puta tjedno. Cijene nastupa su smanjene za 30%, a oni najbolji za veći broj ljudi ili za npr. turističke zajednice su otkazani. Inače, za takve nastupe u tri aktivna mjeseca može se zaraditi bez problema oko 70 tisuća kuna. Kako kaže, izvan turističke sezone zarađuje nastupima na eventima i zabavama, a cijene po nastupu kreću se od dvije do osam tisuća kuna.
– Oni poznati mogu zaraditi puno više. Ja sam tek od 2018. na tzv. estradi pa ne očekujem preko noći čuda – kaže Anezi. Objasnila je i zašto pjevači ne otkrivaju cijenu nastupa.
– Vrijednost nekog pjevača ne može se univerzalno izmjeriti, osim kad znaš koliku je dvoranu napunio i koliko je stajala karta. Netko je za nastup estradnjaka u klubu ili za privatnu zabavu spreman platiti 1000 eura, a drugi 15.000 eura. Glupo je da estradnjak javno postavi fiksnu cijenu svog nastupa.
Na zaradu od svog posla gleda vrlo racionalno i, kako kaže, nema ništa protiv branja krompira ili jagoda, ali to smatra nepotrebnim omalovažavanjem njihovog posla:
– Ja sam brala masline ove godine i nije bio nikakav problem niti to smatram manje vrijednim poslom, ali zašto bih samo ja brala masline ako je moj poziv pjevanje? Brati masline, mandarine, krumpire…, može jako puno ljudi, ali ne može svatko svojim pjesmama napuniti dvoranu.
Kako kaže Anezi, to je i razlog zašto renomirani pjevači i bendovi ne žele nastupati u manjim klubovima:
– Glazbenici koji nastupaju u manjim klubovima mogli su ljeti zarađivati. Čini mi se da su se više žalili oni uspješniji jer nisu mogli nastupati za mnogo ljudi i za velike novce. Oni su godinama gradili taj svoj status i ne žele preko noći uništiti dugogodišnji trud. Ako sad naglo spuste cijenu, morat će više puta pjevati za manje grupe ljudi, što nisu navikli.
