Zarad ličnog uzdizanja i stavljanja političkih iznad interesa naroda kojeg predstavljaju, dokoličari i pojedini političari ni ovog puta nisu zaobišli priliku da, osuđivanjem poteza Sonje Karadžić Jovičević, pokažu ličnu beskrupuloznost i političku infantilnost.
Nedovoljno poznavanje političkih prilika, pritisaka i ličnih motiva ovakvog poteza potpredsjednice Narodne skupštine Republike Srpske i kćerke prvog predsjednika Republike Srpske, ali i odsustvo svjesti o bitnosti istorijskog momenta u sličnim situcijama, nije spriječilo „dnevne analitičare“ da ovakav potez okarakterišu kao svojevrsnu izdaju političke partije kojoj pripada i nazovu ga slamkom spasa za Milorada Dodika.
Sasvim je jasno da samo nesagladavanje svih aspekata i odsustvo detaljne analize motiva odluke Sonje Karadžić Jovičević o zahtjevu za uklanjanje table sa imenom njenog oca sa Studentskog centra na Palama, vodi tako površnim osudama i strahu od propuštene prilike promocije stavova zasnovanih na lažnom patriotizmu. Istina, prostora za manipulaciju ipak ima, pogotovo uzmemo li u obzir prilike koje su prethodile ovakvoj odluci.
Ipak, uporedimo li argumente kojima Karadžićeva brani svoju odluku, među kojima je indirektno i budućnost Republike Srpske i „obesmišljeni i ukaljani“ smisao postojanja takvog obilježja, nasuprot stavova „porote“ formirane unutar SDS-a, jasno je da napadi predstavljaju nastavak prakse osuđivanja bilo kakvog postupka koji se podudara sa stavovima političara iz garniture vlasti, bez obzira na krajnje ciljeve i smisao takvog djelovanja.
Među brojnim osudama najzapaženije su svakako one izrečene od funkcionera SDS-a, koje ukazuju na to da Karadžićeva nema nikakve veze sa tablom i da osobe sa stavom i karakterom nikada ne bi smjele pristati na nešto slično, ma kakav dogovor i interesi da su u pitanju. Postavlja se pitanje da li je u takvim navodima suština politike tjeranja inata političkim neistomišljenicima bez prethodnog sagledavanja krajnjih posljedica i da li je tabla, za koju i porodica uz podršku samog Karadžića traži uklanjanje, vrijedna svega onog što bi moglo uslijediti. I više je nego jasno da tabla sa imenom Radovana Karadžića za takve političare predstavlja samo trenutni predmet obračuna, te da istinskih patriotskih osjećanja tu i te kako manjka.
Iako je patriotski momenat i simbolika koju nosi naziv jedne ovakve ustanove nesporna za srpski narod, reakcije koje su uslijedile nakon jučerašnjeg izjašnjavanja Sonje Jovičević Karadžić mogu biti dobar pokazatelj i ukazivati na sve popularniju problematiku stavljanja ličnih ispred interesa institucija i naroda Republike Srpske.
Isto tako, uzmemo li u obzir sve okolnosti koje su prethodile podršci uklanjanju table, nasuprot stavova onih koji osuđuju ovakav potez, jasno je da motive u izjašnjavanju Sonje Jovičević Karadžić možemo tražiti isključivo u zaštiti nacionalnih interesa, njegovanju značajnih istorijskih činjenica i zloupotrebi imena njenog oca.
Do izražaja dolazi i svojevrsni paradoks, jer osuđivanjem i zloupotrebom imena Radovana Karadžića s ciljem promocije ličnih interesa oni koji zastupaju ovakav stav jačaju odsustvo smisla daljeg postojanja ovakvog naziva Studentskog centra. Težina imena Radovana Karadžića, kao jednog od istorijskih faktora srpskog naroda, gubi se pred isticanjima ličnih ispred interesa tog istog naroda.
Sažeto objašnjenje odgovornog postupanja i jasan dokaz neosnovanosti napada na nju, Karadžićeva je iznijela u rečenici: „Nevjerovatna je tvrdnja da je u pitanju izdaja Radovana Karadžića, kao da je Radovan jedna tabla“.
