Ima jedna stara anegdota što su je prepričavali po Prnjavoru, kako je jedan njihov lokalni biznismen skupio nešto oko 100.000 maraka kako bi kod Dragana Kalinića zakon neki izlobirao, dok je ovaj bio predjsednik svega u Republici. I SDS-a i Skupštine, a sve ga se i u Vladi pitalo.
Pričao taj čovjek kasnije kako je, dok se vozio prema Banjaluci, nekako imao čudan osjećaj da je puno para ponio, pa malo-pomalo vadio iz torbe, dok na kraju Kaliniću nije ostalo oko 20.000. I nije vjerovao kako je Kalinić opet bio srećan i zadovoljan sa pažnjom koja mu se ukazuje kao lideru svega. Ako je Kalinić nešto volio više od para i politike, to su valjda mlade žene, pa mu ni smjena nije teško pala.
Negdje u vrijeme ove anegdote, Mirko Šarović bio je član Predsjedništva BIH ili je taman podnio ostavku prije nego što će ga visoki predstavnik, onaj Pedi Ešdaun, izbaciti iz SDS-a, a kasnije će i zatvora zaglaviti.
Mirko Šarović je uvijek djelovao nedorečeno u politici, kao da nema iskren stav, i kad priča sve mu je nekakva šminka i fasada. Sve napola skriveno, “vidjeće se, saznaće se”.
Nista konkretno da kaže, ali, evo, zadnjih mjeseci malo pa malo priča o nadolazećim promjenama u Republici. Kako on, tako onda i svi ostali iz njegove bliže okoline. A najviše onaj njegov Sarajlija Nenad Nešić, što se odskoro sa opozicijom druži.
Od svih tih lidera SDS- a, a pratim ih po medijima pa više od 25 godina, nekako je Dragan Čavić bio najkompletniji, kao političar i kao čovjek. Uvijek je imao šta reći, a i kao predsjednik Republike Srpske znao je povući i dobrih, ali i loših poteza.
Kao jedan od lošijih za njega i SDS, pokazalo se to što je rođaka, Peru Bukejlovića, stavio za predsjednika vlade, koju je ovaj zajedno sa Svetlanom Cenić (ako ste zaboravili, ona je tad bila u SDS-u, možda ne formalno, ali njihov kadar) atrofirao do te mjere da je i PDP pobjegao da sa SNSD-om napravi prelaznu vladu do izbora te 2006. godine. Neko će reći da Čavića izvlačim ispred svih zato sto je Banjalučanin. Ali nije tako. I kasnije, dok je bio oštar opozicionar, imalo je političkog smisla to što priča. Ima Čavić svoj stav.
To nije imao ni Mladen Bosić koji ga je kasnije raznim stranačkim spletkama uspio izbaciti iz SDS-a. Ali i Bosić, kakav god da je bio stranački lider, nekako mi sad djeluje kao politička gromada, za razliku od Mirka Šarovića.
Bosićeva najveća greska bilo je instaliranje nedoraslog Vukote Govedarice na čelo SDS-a, kopirajući Mladena Ivanića koji je negdje u to vrijeme PDP prepustio Brani Borenovića. Kao da je došlo vrijeme za mladu političku garnituru. Ma ko bi znao šta mu se kroz glavu tad vrtilo, ali na kraju se nije dobro završilo ni za Govedaricu, ni za SDS.
Evo i sad, nekako mi djeluje, da to isto danas Šarović pokušava sa Milanom Radovićem, pa ga je naprasno kooptirao u uže rukovodstvo SDS-a, a možda mu planira i stranku ostaviti u amanet.
Čitava ova priča o SDS-u možda ne bi ni nastala da nisam uhvatio izjavu Radovića kako će, eto, ponovljeni izbori u Doboju pokazati koliko narod priželjkuje, a šta bi drugo, nego “promjene”.
Baš kao što i Šarović čini svih ovih zadnjih sedmica.
E, sad, ostaje nepoznato na čemu to Šarović, a evo i Radović, baziraju svoj optimizam za dobojske izbore, ako kompletnoj opoziciji, ojačanoj Srđanom Todorovićem iz vladajuće Socijalisticke partije, fali nešto oko 80 odsto podrške birača da bi do promjena stvarno i došlo.
Bilo bi krajnje korektno od Mirka Šarovića, i ne bi mu prvi put ni bilo, da se povuče sa mjesta lidera SDS-a ako na izborima u Doboju ponovo doživi poraz – teži ili blaži, svejedno – te da stranku prepusti nekoj drugoj pragmatičnijoj struji u SDS-u, koja ima stav i koja bi imala šta ponuditi Republici.
A on da se, kao onomad Dragan Kalinić, možda prepusti mlađim ženama jer mu, kako kažu, novca uopšte ne fali.
