Zloglasni Vejkoslav Maks Luburić, jedan od najvećih sadista 20. vijeka, ustaša koji je komandovao sistemom logora u kojima je na najsuroviji način, udavio se u sopstvenoj krvi, makar su to nalazi obudkcije koja je urađena u aprilu 1969. Njegov leš sa skoro smrskanom lobanjom, pronađen je u vili u Madridu, gdje je zlikovac pobjegao poslije Drugog svjetskog rata. Pitanje ko ga je ubio, nije ostalo do kraja razjašnjeno, jer je čovjek, za koga se tvrdilo da je osvetio nebrojene žrtve, Ilija Stanić, nekoliko puta mijenjao svoj iskaz.
Ono što se o samom Staniću zna je da je bio sin ustaše, Vinka Stanića, ali i agent jugoslovenske UDBE. Inače, bio je i kumče Maksa Luburića. Njegov otac je bio “križar” – što je naziv za ustaše koji siju ostali u Hrvatskoj poslije kraha Nezavisne države Hrvatske i borili se protiv novih vlasti. Vinko Stanić je uhvaćen i uhapšen, ali je umro u zatvoru. Vinko je bio Luburićev saborac od prvog dana, služio je pod njegovom komandom i Luburić mu je krstio sina Iliju koji se rodio 1942. godine.
Ilija se sklonio u Madrid, gdje je dvije godine radio kod kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Odmah poslije Luburićeve smrti vratio se u Jugoslaviju, gdje su ga rukovodioci službe “debrifovali” – ispitali o svim okolnostima Luburićeve smrti i njegovim aktivnostima prije toga.
Inače, Ilija je bio problematičan od malena, bio je sklon krađama, selio se od rođaka do rođaka i gdje god bi se pojavio dolazio bi u sukob sa zakonom. Na kraju mu je, kao pogodnom kadru, ponuđena “amenstija” pod uslovom da radi za jugoslovensku obavještajnu sluđžbu – UDBU, pošto je imao odgovarajući – ustaški, pedigre. Stanić je dobio i šifrovano ime: Mungos. Ipak, Ilija je, navodno, mrzio ustašku emigraciju, jer je njih smatrao odgovornim za smrt svog oca, jer su ga upravo neki od kasnije istaknutih hrvatskih emigranata i izdali jugoslovenskim vlastima.
“Kako su dani prolazili, tako je Maksovo povjerenje u mene raslo. Bio sam već tri mjeseca u njegovoj kući. Dao mi je sobu u prizemlju. General je tih dana lično bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično!“, pričao je svojevremeno Ilija Stanić.
Agent UDBE Mungos, čekao strpljivo je čekao pravo vrijeme da sprovede plan o likvidaciji u djelo.
“Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da niko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu iko može prići tako blizu kao ja. Kuvao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sačekao sam. Dana 16. aprila 1969. , u Valensiji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španiju specijalno za mene. On mi je donio prah za Maksa. Dao mi je i dvije novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi niko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti april”, ispričao je svojevremeno Ilija Stanić.
O samom činu ubistva agent UDBE je ispričao sljedeće.
“Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuvam kafu. Kafa gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kafu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam da odem u sobu po štanglu. Štangla je najbolji lijek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: „Ilija, meni je zlo! Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: „Tup!“ Maks pade kao svijeća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: „Majku ti ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu.“, opisao je ovaj događaj ubica Vjekoslava Maksa Luburića.
Tijelo Maksa Luburića pronašao je njegov sin, ujutru 21. aprila 1969. godine. Luburić je sahranjen u Madridu. Njegovoj sahrani prisustvovalo je stotine hrvatskih nacionalista u ustaškoj uniformi, koji su skandirali ustaške parole i izgovarali fašističke pozdrave.
U intervjuu za hrvatski nedjeljnik Globus u julu 2009. godine, Stanić je promijenio svoju priču, tvrdeći da su Luburića ubila dva člana HOP-a. Ogorčen omalovažavajućim komentarom koji je Luburić navodno dao o Stanićevom ocu i njegovim posleratnim gerilskim aktivnostima, Stanić tvrdi da je potražio dvojicu muškaraca, koji su ga uvjerili da su samo željeli da izvrše premlaćivanje. Na dan kada je Luburić ubijen, Stanić je tvrdio da je dozvolio muškarcima da uđu u Luburićev dom, a njih dvojica su jednim udarcem u glavu teškom metalnom šipkom ubili Luburića. 2012. godine Stanić je još jednom promijenio svoju priču, ovog puta optužujući dvojicu drugih ljudi za ubistvo Luburića.
