Svako koga to interesuje može jednostavnim pretraživanjem putem interneta, ukucavanjem pojma Savjet ili Vijeće za primjenu mira u BiH dobiti samo određene podatke u kojima se, kao zmija noge, krije ono što je najvažnije.
Dakle, kad ukucate ovaj pojam, na internetu će vam se pojaviti sadržaj, dominantno sa sajta Kancelarije visokog predstavnika u BiH, u kojem se, na šablonizovan način, kaže:
“Nakon uspješnog zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine, 8. i 9. decembra 1995. u Londonu je održana Konferencija o implementaciji mira čiji je cilj bio mobilisati međunarodnu podršku za sprovođenje Sporazuma.
Sastanak je za rezultat imao uspostavljanje Savjeta za provođenje mira (PIC), a ta konferencija je dovela i do uspostavljanja Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira koji, pod predsjedavanjem visokog predstavnika, funkcioniše kao izvršni organ PIK-a”.
Mnogima će promaći nešto što je veoma važno, a čega nema ne samo u prethodnom citatu nego i ni u bilo čemu drugom vezanom za navedeni Savjet. Naime, možete pretresti sve izvore na svijetu vezane za ovu temu, ali ni u jednom od njih nećete naći informaciju koja bi vam dala odgovor na pitanje ko je osnovao taj savjet i u kom pravnom izvoru međunarodnog ili unutrašnjeg prava je propisano da se takav savjet može osnovati.
Zašto je to tako i zašto čak ni OHR, koji nas je do sada obmanuo na stotine puta o sebi i svojim (na)silnim zloupotrebama, nije mogao smisliti ništa pametnije od prethodnog citata o nastanku tzv. Savjeta za implementaciju mira u BiH?
Jednostavnost
Sve je u životu jednostavno, samo je naporan put do jednostavnosti. Ona je savršenstvo kojem je potrebno težiti uvijek, a naročito kada se objašnjavaju složeni fenomeni kakav je ohaerizam kao autoritarna i totalitarna ideologija te sistem vladanja i podaničkog ponašanja i nekulture razvijenih u BiH od Dejtonskog sporazuma do danas.
Kada se teži toj jednostavnosti onda ćemo sebi najprije postaviti pitanje zašto čak ni OHR, a o drugima da i ne govorimo, nigdje i nikada do danas nije napisao da je Savjet za implementaciju mira u BiH stvoren na osnovu člana tog i tog, iz međunarodnog ugovora tog i tog? I reći ćemo sebi kako bi to do sada bilo napisano makar na jednom mjestu, da takav propis postoji u međunarodnom pravu ili unutrašnjem državnom pravu.
Ali, ako smo ozbiljni ljudi, pa još želimo da ovo pitanje razmotrimo na naučno fundirani način, zaputićemo se dalje onim napornim putem koji je potrebno prevaliti da bismo stigli do jednostavnosti kojom je prožeta istina o ohaerizmu. U konkretnom slučaju taj put je naporan, jer zahtijeva da se skrupulozno pregleda ogroman broj izvora međunarodnog prava (Povelja UN, brojni međunarodni ugovori, paktovi, konvencije te akti Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine UN), kao i izvori unutrašnjeg državnog prava. Sve sam ih pregledao, pa zato sa punom ljudskom i profesionalnom odgovornošću mogu reći kako ni u jednom od tih izvora ne postoji pravno ovlašćenje da bilo ko, ma kako bio moćan, može stvoriti Savjet za primjenu mira u BiH niti je njegovo stvaranje ugovoreno Dejtonskim mirovnim sporazumom.
To je, dakle, razlog zbog kojeg se za taj savjet može reći da egzistira na protivpravan način. Ali, ima još nešto što je važno i što je potrebno reći o njemu, ali i o Savjetu bezbjednosti UN. Radi se o činjenicama koje su tako jasno zapisane u Povelji UN koje predstavljaju najvažnija pravna pravila kada je riječ o međunarodnom pravu, a time i o unutrašnjem pravu svake od država članica UN. Prvo pravilo je propisano u članu 2. tačka 1) Povelje UN i glasi: “Organizacija UN se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova”.
Kako je BiH član UN, ne samo što ona, ako poštuje sebe, ne bi trebalo da dozvoli bilo kome da gazi preko načela njene suverene jednakosti već to načelo u odnosu na nju moraju da poštuju UN i svaka država koja je član UN. Međutim, ovdje u BiH ima jedan njen dio koji se ponaša tako što bi htio da BiH do podne u svojim unutrašnjim i spoljnopolitičkim odnosima bude suvereno jednaka, a da od podne, za interes tog njenog dijela, OHR i Zapad do narednog jutra budu ovdje suvereni umjesto nas. Pa kad se taj dio tokom popodneva i noći dobro odmori i naspava, te naspavan probudi narednog jutra, onda bi on opet da do podneva narednog dana bude ovdje suveren, a popodne i naredno veče neka u BiH budu suvereni OHR i Zapad. Na to nam se, htjelo se to priznati ili ne, sveo ovdašnji naš život u proteklih četvrt vijeka. U sve to “savršeno” su se uklopili OHR i države Zapada koje suštinski gledano dominiraju i u onom fantomskom Savjetu za primjenu mira u BiH.
One, dakle, kroz taj savjet flagrantno krše načelo suverene jednakosti BiH koje joj pripada prema Povelji UN kao najvišem aktu međunarodnog prava, što, ako iskreno poštujemo vladavinu prava, obavezuje i te države moćnike sa Zapada, jer je svaka od njih član UN. Zapad kroz taj savjet krši međunarodno pravo najprije time što uopšte postoji, iako nijednim pravnim aktom nije propisana mogućnost njegovog stvaranja i egzistiranja, niti su BiH, Republika Srpska i FBiH u Dejtonskom ugovoru dale saglasnost za njegovo formiranje. Osim svojim protivpravnim nastankom i egzistiranjem, Savjet za primjenu mira krši načelo suverene jednakosti BiH i time što je on određivao uslove za zatvaranje OHR-a, iako ga za to na pravno valjani način niko nikada nije ovlastio, kao i time što je pozdravljao ono što je OHR uradio protivpravno ovdje kod nas.
FANTOMSKA POJAVA
Ali, čak ni taj savjet kao protivpravna institucija nikada nije rekao ni u jednom od svojih akata, pa tako ni u famoznim Bonskim zaključcima, da OHR ovdje može nametati ustavne amandmane ili zakone. Zaista, kada se pregledaju svi akti te fantomske pojave, vidi se da ni u jednom od njih ni na jednom mjestu nema nijedne riječi da se OHR ovlašćuje da u BiH nameće ustave i zakone. Ni Savjet bezbjednosti UN to nikada nije rekao ni u jednoj od 40 rezolucija, koliko ih je u vezi sa BiH donio od Dejtonskog sporazuma do danas. Jer, ni u jednoj od tih rezolucija nikada nije rečeno da Savjet bezbjednosti ovlašćuje OHR da u BiH može nametati ustave ili zakone umjesto za to nadležnih domaćih institucija. Savjet bezbjednosti to nikada i nije mogao učiniti ne samo zbog već navedenog načela suverene jednakosti svih država članica UN već i zbog načela propisanog u članu 2. tačka 7) Povelje UN.
Tom odredbom je više nego jasno propisano: “Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države”. Kada se ima u vidu ova odredba, sve postaje jasno i jednostavno. Naime, niko, pa ni UN ili bilo koja država članica UN, nemaju pravo da u nekoj drugoj državi odlučuju umjesto nadležnih institucija te države, usljed čega nemaju pravo ni da bilo koga trećeg ovlašćuju da to čini. Stoga nikada Savjet bezbjednosti niti Generalna skupština UN nisu ovlastili niti su mogli ovlastiti OHR da u BiH nameće ustave i zakone, jer bi se time UN miješale u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH. Čak ni sedmo poglavlje Povelje UN, o djelovanju Savjeta bezbjednosti UN u slučaju prijetnje svjetskom miru, ne ovlašćuje Savjet bezbjednosti da on supstituiše nadležne institucije bilo koje države članice UN, niti Savjet bezbjednosti i u tom slučaju ima pravo da nekog trećeg ovlasti da preuzme ulogu nadležnih organa države.
Zbog toga je, dakle, sve ono što je OHR ovdje učinio, namećući brojne ustavne amandmane i zakone, poput zakona kojima je osnivao Sud BiH, Tužilaštvo BiH i drugih zakona, ne samo gruba protivpravnost nego i težak kriminal međunarodnog karaktera. Njime je ispoljeno flagrantno nepoštovanje načela suverene jednakosti jedne države i zabrane miješanja u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. Nažalost, o ovome u Republici Srpskoj nijedna od njenih institucija do danas nije izdala ozbiljno naučno djelo.
Kažem ovo zato što mi je veoma dobro poznato, budući da se bezmalo 20 godina bavim prikupljanjem i izučavanjem građe koja se, u ustavnopravnom i svakom drugom pogledu, tiče ohaerizma kao oblika vladanja koji predstavlja najvažnije pitanje kada je riječ o sudbini srpskog naroda i Republike Srpske. O svemu tome jedino sam ja do sada kao autor napisao dvije naučne monografije, od kojih je prva objavljena 2004. godine pod naslovom “Tehnologija ohaerizma”, a druga je iz 2018. godine pod naslovom “Hrestomatija tehnologija ohaerizma”. Ali, institucije Republike Srpske to na sistematičan i naučno utemeljen način ni do danas nisu učinile.
Zato je krajnje vrijeme da Srpska osnuje svoj institut za izučavanje ohaerizma, u kojem bi sistematično bila prikupljana i izučavana obimna građa i stvarane naučne monografije o pošasti ohaerizma. Niko nema više interesa za to od Republike Srpske, jer će bez toga sve pasti u zaborav, pa će naši potomci biti dovedeni u situaciju da, u nedostatku valjane literature, budu indoktrinisani neistinom kako je OHR ovdje radio nešto na šta je navodno imao pravo, iako je sve od brojnih ustavnih amandmana, zakona i drugih akata koje je OHR nametnuo bilo i ostalo protivpravno.
