Dakle: tokom čitavog procesa, ali i tokom čitavog perioda od 2006. naovamo, bilo da protestuju, bilo da drugi protestuju, nasilje trpe samo oni koji su imali da izraze neslaganje sa potezima i stavovima „suverenističke pozicije“

Šta ekstremistički skupovi samoproglašenog „crnogorskog“ patriotizma otkrivaju (ili zašto je ipak korisno da čujemo i „komite“?)

1.) Korisno je jer nam pokazuje nivo ekstremizacije crnogorskog društva kao posljedice višegodišnje propagande protiv Srba. Iako ni komite nisu brojni, njihovi stavovi, parole, a najviše način razmišljanja pokazuju pozicije koje su rasprostranjene. Ono što komite na putevima poručuju o „odbrani države“ i „barjačenju tuđim zastava“ – to mnogi pijući dojč misle i govore, ali nemaju još uvijek računa ili volje da govore.

2.) Pokazuju nam strukturu ekstrema: u „odbranu Države“ su podignuti najsiromašniji slojevi crnogorskog društva: Romi, ljudi iz nižih društvenih slojeva koje je lakše organizovati i ekstremizovati. Vještačko poređenje sa litijama koje se često nameće ne govori u korist „prosvjeda“ jer su u litijama bili ljudi najšireg mogućeg društvenog spektra, osim finansijske elite, koju srpski i prosrpski slojevi u Crnoj Gori nemaju.

3.) Pokazju da ne postoji čak ni obožavanje „Države“ jer bi ono implikovalo, recimo, poštovanje i prema najznačajnijem simbolu crnogorske državnosti – vojsci Crne Gore. Prebijanje vojnika je demonstriralo da „Država“ koja se brani nije Crna Gora već eksplozivna kombinacija imaginativne etnički čiste Crne Gore i narko-kartela pod kontrolom dosadašnjeg režima.

4.) Najzanimljivije je i vrlo važno neprekidno opominjanje „komita“ da se „godinu i po dana barjačilo tuđim zastavama“ – kako bi se opet izgradio imidž, drag, osim „komita“ i određenim političkim faktorima, da su „komitski“ protesti zapravo samo „druga strana medalje“, „drugo lice srpskog ekstrema“ poistovjećenog sa litijama. Međutim, u litijama uglavnom nije bilo zastava, ma koje vrste, a i kada ih jeste bilo, bile su to zastave Kraljevine Crne Gore, zaštićene kao i državni simboli trenutnim zakonodavstvom Crne Gore. Ipak, i te zastave i ta petrovićevska Crna Gora po sebi predstavljaju za komite „tuđu državu“. Dakle, identitetske politike koje računaju sa time da „petrovićevska Crna Gora“ može da predstavlja minimum oko koga se na planu simbola, identiteta i društvenog konsenzusa može graditi crnogorsko društvo treba da otvore oči i jasno vide da je za „komite“ – ali i građane koji dijele njihove stavove – „petrovićka Crna Gora“ taman toliko tuđa koliko i „okupatorska Srbija“.

5.) Kao što je poznato, u litijama nikada niko nije povrjeđen od strane učesnika litija. Štaviše, litije su započete vrlo brzo nakon nasilja nad Vladikom Metodijem, brutalnog obračuna policije na Zeti sa učesnicima protesta, nakon hapšenja poslanika tadašnjeg saziva crnogorskog parlamenta. Dakle: tokom čitavog procesa, ali i tokom čitavog perioda od 2006. naovamo, bilo da protestuju, bilo da drugi protestuju, nasilje trpe samo oni koji su imali da izraze neslaganje sa potezima i stavovima „suverenističke pozicije“.

6.) Lijek za ovaj problem neće biti novi krug represije već zaustavljanje nasilja, od strane države ili pseudo-države i uključivanje svih političkih i identitetskih narativa u život Crne Gore.

Izvor: IN4S