PODGRMEČ UMIRE U RUŠEVINAMA Ni Hitler im nije mogao ništa, a devedesete im došle glave (FOTO)

Tišina i pustoš u Podgrmeču. Jasenica, Majkić Japra, Lušci Palanka… Mjesta, u kojima je vjekovima sve vrvilo od života, umiru u ruševinama.

utem Bosanska Krupa Sanski Most prije rata su špratali turisti, đački i radnički autobusi i kamioni sa robom za izvoz. Danas kilometrima nećete sresti ni vozilo, ni čovjeka.

Samo fijuče vjetar i kloparaju polupani prozori na napuštenim devastiranim fabrikama, školama, hotelima, muzejima… Ima u tom apokaliptičnom pejsašu i skockanih obnovljenih kuća. Ali su zaključane. U te se kuće, povratničke, život nije vratio. Uzalud donacije.

Nekad su ovdje dolazili i Tito i Branko Ćopić i brojni „drugovi iz komiteta“. Dolazile su i ekskurzije iz cijele Jugoslavije, fotografi i novinari iz inostranstva: da vide Grmeč, čuvenu planinu, kojoj ni Hitler nije mogao ništa.

Danas ne dolazi niko. Niko ni ne odlazi. Svi su već otišli. Čak i oni koji su se vratili.

Mićo Jelača (68), penzionisani šumski radnik iz Jasenice, izuzetak je koji potvrđuje ovo pravilo. Kao i sve njegove komšije, izbjegao je 1995. godine, pred kraj rata, ovog posljednjeg, kada su bošnjačke snage protjerale srpsko stanovništvo. Vratio se 2000. godine.

– Vratilo se tada nas 19, a ostali smo u ovom zaseoku samo moja žena i ja. U cijeloj mjesnoj zajednici Jasenica, u pet sela, danas ima samo četvoro djece – kaže Mićo za Srpskainfo.

Jasenica je, kako ovdje vole reći, bila mali Švarcvald. Prije rata, ovog posljednjeg, mjesto je imalo oko 500 stanovnika, školu punu djece, pa poštu, mjesni ured, ambulantu, čak i fabriku. I mali hotel. Dolazili su turisti.

Jasenica je bila nadaleko poznata po spomeniku i muzeju posvećenom Narodno oslobodilačkoj borbi. Danas je od svega ostala samo tužna ruina. I prazni postamenti, na kojima su bile biste 12 narodnih heroja Pogrmeča.

Priča se da su ratni profiteti, iz ovog posljednjeg rata, ukrali te biste i prodali ih, na kilo. Bronza je skup metal.

Jasenica je, kao uostalom i većina sela u Podgrmeču, srpsko mjesto koje je po Dejtonu pripalo Fedreraciji BiH.

Jasenica je, kao uostalom i cijeli Podgrmeč, bila partizansko selo.

– Od ustanka, u julu 1941. godine, do kraja rata, na Grmeču i u Podgrmeču je bila slobodna terotirija veličine današnje Belgije. Samo 13 dana, tokom Četvrte ofanzive, ovaj kraj je bio pod okupacijom – kaže Đuro Trkulja (82), penzionisani nastavnik istorije iz Lušci Palanke i nekadašnji kustos Spomen kompleksa Korčanica na Grmeču, koji je danas ruiniran i napušten.

Ovaj vrijedni hroničar napisao je 17 knjiga o svom zavičaju. I u njima opisao kako je u Jasenici bila fabrika za izradu i popravku partizanskog oružja i sjedište Vrhovnog štaba.

I kako je ovdje u novembru 1942. održana Skupština pravoslavnih sveštenika, koji su podržali Narodno oslobodilački pokret i pozvali katoličko i muslimansko sveštenstvo da se pridruže borbi za slobodu.

Podsjeća i kako je Tito u Jasenici, na pravoslavni Božić 1943. godine, postrojio Četvrtu krajišku i održao govor za pamćenje.

Tri decenije kasnije, 1972. godine, Josip Broz Tito je posjetio slobodarski Podgrmeč. Dočekao ga je Đuro Trkulja, koji je u to vrijeme bio sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Sanski Most.

– Nažalost, nisam sačuvao nijednu fotografiju sa Titom. Sve su mi fotografije propale, dok sam bio u izbjeglištvu – priča Trkulja ekipi Srpskainfo.

Ispostaviće se da je rat devedesetih i masovni progon srpskog stanovnišva 1995. bio koban, ne samo za stare čika Đurine fotografije, nego i za njegov zavičaj.

Đuro se, kao još 750  njegovih komšija, prije dvadesetak godina vratio u svoju Lušci Palanku. Ali, povratnici gube bitku. Striji umiru, mlađi odlaze zauvijek.

Život se nije vratio u ovo živopisno mesto bogate istorije.

1 od 6

Lušci Palanka se prvi put spominje davne 1351. godine u Povelji bana Stjepana drugog Kotromanića. Bila je administrativni centar župe, pa sreza i opštine sve do sredine 20. vijeka. Još 1932. ovo je mjesto imalo vodovod i javno kupatilo.

Ovdje je rođen Simo Miljuš, čuveni revolucionar, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i prijatelj sarajevskog atentatora Gavrila Principa.

U Drugom svjetskom ratu je u partizane otišlo 2.746 mještana, a Lušci Palanka je dala četiri narodna heroja i pet generala JNA. Bila je jedan od centara antifašističkog otpora u Podgrmeču.

Kada je rat završen ovdje su otvorene dvije fabrike. U jednoj od njih proizvodili su automatske dijelove za mašine i izvozili ih u Italiju.

Palančani su imali i školu sa nekoliko stotina đaka, pa šumariju, poštu, ambulantu, stomatologa, apoteku, matični ured, nekoliko prodavnica, frizerskih salona i kafića.

Pravi gradić u kome je, sa okolnim selima, živjelo oko 3.500 ljudi. Svi odrasli mještani su bili zaposleni.

Danas u Lušci Palanki radi jedna kafana, jedna prodavnica i pošta, koja je otvorena do 11 prije podne. I to je sve. Zaposleno je troje mještana.

– Opština Lušci Palanka je 1971. imala 10.500 stanovnika. Danas ovdje, u cijeloj mjesnoj zajednici, u devet sela, živi 294, a u samoj Palanki 143 ljudi – kaže Đuro Trkulja, koji uredno, na sedmičnom nivou, vodi evidenciju o brojnom stanju stanovništva.

Njegova supruga Danica (76), učiteljica u penziji, ženski slikovito opisuje umiranje svog zavičaja.

– Lokalni autobus nam dolazi samo jednom dnevno. Najčešće prazan. Imam utisak da privatni prevoznik, koji je iz ovog kraja, našu liniju održava samo iz sentimentalnih razloga – kaže Danica.

I dodaje da se u Lušci Palanki dobra kuća sa okućnicom može kupiti za 5.000 evra, ali mušterija nema.

– Jedna od najljepših kuća, potpuno opremljena namještajem i svim potrepštinama, samo da uđeš i naložiš vatru, prodata je za 13.000 KM. Za te pare se prije rata nije mogao kupiti ni plac – kaže Danica Trkulja.

Njena imenjakinja Danica Praštalo (53), poznatija pod nadimkom Nica, jedina je zaposlena žena u Lušci Palanki.

Ona drži jedinu kafanu u mjestu. U vrijeme posjete ekipe Srpskainfo imala je samo jednog gosta.

– Nema ovdje života. Ko je u stanju da radi, odavno je otišao. Ja sam ostala, deveram nekako, u svojoj sam kući i svom lokalu, pa ne mogu biti na gubitku – kaže Danica Praštalo.

Njen komšija Radoslav Grbić (37) kaže da i ovdje „ima posla ko hoće da radi“.

– Odem kod starijih komšija, pokosim im dvorište, nacijepam drva i skucka se nešto para. Meni dosta – kaže Radoslav, dok s društvom ispija pivo ispred jedine prodavnice u mjestu.

Drugari ga zadirkuju što je na prošlim izborima bio kandidat za odbornika u Oštroj Luci u Republici Srpskoj. Nije prošao, osvojio je 41 glas.

I drugi Palančani su prijavljeni u Republici Srpskoj, ali ne zbog izbora, nego da lakše dođu do ljekara.

Doktor im je donedavno dolazio tri puta nedjeljno, ali kad je počela korona pandemija, ambulanta u Lušci Palanki je zatvorena. Kao i sve ostalo.