Pisma sa sela kojeg više nema

Piše: Emilo Labudović

Prije zamalo osam decenija, u jeku narodnooslobodilačkog rata, a u okviru vojne operacije zvane „bitka na Neretvi“, vrhovni komandant i „voljeni sin svih naših naroda“, maršal i „drug“ Tito, je, navodno, izdao čuvenu komandu: „Prozor noćas mora pasti“! Prozor, gradić u Bosni, branjen osrednjim garnizonom italijanske divizije „Murđa“, morao je pasti jer se našao na putu proboja iz obruča u kojem su se našle partizanske snage i morao je biti neutralizivan. Prozor je „pao“, a potom se, kako su to decenijama kasnije sarkastično tvrdili opozicioni aforističari, srušila čitava građevina.

Prozor danas tihuje na obali Ramskog jezera, maršal je počinuo u arhivama bivše Jugoslavije („stanuje“ još samo u „Kući cvijeća“ na Dedinju i parkiću pored Blažovog mosta u Podgorici), ali parafraza legendarne komande, njen duh i ultimativnost, bespogovornost po svaku cijenu, i dalje kruže ovim prostorima. Njena najnovija reinkarnacija glasi: Leposavić mora pasti!!!

O tome zbog čega ministar Leposavić „mora“ biti smijenjen rečeno je već toliko toga da je svaka dodatna argumentacija suvišna. Još više argumenata je podastrto i u njegovu odbranu, naročito u odbranu njegovog prava na intelektualni stav. „Kogito, ergo sum“ („Mislim, dakle jesam“) je temeljni filozofski stav Renea Dekarta na kojem su utemeljene sve deklaracije, povelje i rezolucije o ljudskim pravima. Taj osnovni civilizacijski postulat jedino ne važi za (već sada bivšeg) ministra Leposavića, i on mora „pasti“! Mora, jer njegovu glavu traže oni koji se boje istine. On mora pasti ne zbog njega samog već kao upozorenje svima koji se usuđuju da misle svojom umjesto glavama „glavonja“ iz Vašingtona, Londona, Minhena, Pariza i Brisela kroz kvazipravnički iskaz ovovrenene inkvizicije iz Haga.

Nije ovdje riječ samo o Srebrenici, genocidna ili ne, ona je samo mač i omča, već o ko zna koji put realizovanoj strateškoj formuli američke spoljne politike koju je poslednje večeri pregovora u Dejtonu srpskoj delegaciji iznio bivši američki državni sekretar, Voren Kristofer. „Ne radi se o tome, rekao je tada on, da vi ispunite naše određene zahtjeve, vaša obaveza je da uvijek ispunite sve naše zahtjeve“! Voren ili Džudit, svejedno, taj krucijalni američki stav i dalje je aksiom koji se ne mijenja i o koji se spotakla, i još uvijek spotiče, vlada Zdravka Krivokapića, taman isto kao i sve one vlade prije njegove. A Leposavić je, kako bi to formulisao najveći lažov prošlog vijeka, portparol NATO, Džejmi Šej, samo „kolateralna šteta“.

Ono što je u čitavom zamešateljstvu oko Leposavića specifičnost kakvu ne pamti istorija modernog političkog organizovanja, jeste odnos snaga „za“ i „protiv“ njegove smjene. Većina onih čijim su glasovima i premijer i ministar stekli te statuse je pritiv smjene, tako da Leposavić može (i mora) biti smijenjen samo u sadejstvu sa opozicijom. (Nametnuti nam) lider pobjedničke koalicije da bi to ostao i dalje mora kohabitirati sa poraženima, što u ovom trenutku njih čini pobjednicima!? Da nije riječ o Crnoj Gori, bilo bi to za Riplija.

Odustane li, a neće jer ne smije, premijer gubi; „pobijedi li, premijer je, opet, na gubitku. U ovoj partiji „mice“ (bilo bi ponižavajuće za šah dati joj neki uzvišeniji status) „pobjedu“ će, kao i uvijek, odnijeti gospođa Džudit i ono što ona simbolizuje. Pošto, očigledno, smjenom ministra Leposavića zločin u Srebrenici neće se ni za jotu pomjeriti iz svih onih kontroverzi koje ga prate, međunacionalno pomirenje neće napraviti ni stopu u pravcu zagrljaja, vlada premijera Krivokapića neće ni za gram biti jača i stabilnija, ono što se nameće kao jedini zdravorazumski stav jeste pitanje: čemu, onda, sve ovo? A odgovor je samo jedan: gospođa Džudit je rekla da Leposavić mora pasti jer se, eto, usuđuje da misli svojom glavom. A ako se, kao onda kad je Prozor pao, sruši cijela građevina, gospođu Džudit to uopšte ne tangira. Ona će, izgleda, u Crnoj Gori uvijek imati nekog „građevinca“ koji će na ruševinama opet zidati po njenim planovima.

U svim normalnim, podvlačim – normalnim, sistemima i jedan i drugi mogući ishod slučaja „Leposavić“ značio bi pad vlade. U svim normalnim, i opet podvlačim – normalnim, društvima to ne bi bio smak svijeta. Naprotiv, smjenjivost vlasti i vlada je temelj demokratije i valjda smo se za to borili. I (nadali smo se) izborili 30. avgusta prošle godine. A navodni strah od povratka režima Mila Đukanovića je još jedna od „istina“ kojima nas, kao onom o Srebrenici, svakodnevno, kao Leksovo magare tuku po ušima. Prvo, ako to bude volja većine naroda, pošteno izražena i još poštenije izbrojana, neka se vrati. Ako građanima Crne Gore nije dosta njegovog trodecenijskog pustošenja, neka im ga. Drugo, čak i da se vrati, šta bi bilo drugačije od ovoga što imamo. Bi li oživjela ekonomija? Bi li živnuo turizam? Bi li bio potpisan Temeljni ugovor? Bi li bilo povučeno priznanje lažne države Kosovo? Bi li se promijenila naša NATO pozicija? Bi li se Srbi zapošljavali u državnim organima? Bi li majke dobile svoja oduzeta prava? Bi li nastavni programi baštinili makar i djelić kulturnog nasleđa srpskog naroda u Crnoj Gori? Bi li „istina“ na Javnom servisu bila drugačija??? Bi li se eventualnim povratkom Mila Đukanovića išta promijenilo od stanja u kojem se, evo još malo pa godinu dana, nalazimo? Ili smo se, kao nekad „drugu maršalu“, zakleli (a premijer sa Dritanom i Aleksom to i potpisao) „i poslije Mila – Milo“!

Šta god da bude, a jasno je da Leposavić mora pasti, ostaje za utjehu činjenica da će u političkom snijegu koji ovih dana pada „svaka zvjerka ostaviti svoj trag“! Biće kao na času anatomije, bez zavjesa i maski“, izložena apostolska nedodirljivost premijera i njegovog kabineta. Pokazaće se politička principijelnost patriota, ali i lisičja dvoličnost Alekse Bečića razapetog između obećanja gosopođi Džudit da će smijeniti Leposavića i navodne odbojnosti prema DPS, pa kumi i moli proskribovanog ministra da sam podnese ostavku i spasi ga bruke. Pokazaće se da je „slobodna, demokratska, proNATO i proevropska i vječna Crna Gora“ samo obični dominion srednjeafričkog tipa.

I, sasvim na kraju, kad „Prozor padne, odnosno Leposavić bude smijenjen, svima koji na aktuelni crnogorski trenutak gledaju otvorenih očij, nedvosmisleno će biti jasno sledeće: deveti krug crnogorskog svekolikog (naročito moralnog) pakla koji je započeo sa jednim Krivokapićem (Rankom), Đukanović dovršava sa drugim Krivokapićem (Zdravkom)! I tako, od jednog do drugog Krivokapića Crna Gora se tocilja i posrće stazama i bogazama koje su joj drugi nacrtali, a Milo i Džudit su jedini koji su „nakrivili kapu“ i namiguju na sve kao svrake na jugovini. Ali, jebi ga, što bi sočno, Vukovim jezikom, rekao svaki Srbin, ko nam je kriv što nam je kuća nasred puta a „prozor“ joj uvijek, kad zatreba gospođi Džudit, a njoj i njenima stalno treba, mora pasti.

Izvor: IN4S