– Hrvati ga kritiziraju, to je poznato, ali sada je na njemu da pokaže da su u krivu. Što se mene tiče, svejedno je, bio Komšić ili Čović, nema tu neke velike razlike. Bio je Čović prije njega, ne vidim da se što promijenio – kazao je ovo Jutarnjem listu Mladen Komšić, u postizbornim danima oktobra 2018. godine.
Bilo je to vrijeme tenzija nakon što je Željko Komšić izborio treći mandat u Predsjedništvu BiH, a Dragan Čović izvodio bijesne gliste proglašavajući ga personom non grata na prostoru UZP-ovskog dijela Hercegovine. Mladen Komšić je bratić Željka Komšića i osoba koja je u nekoliko rečenica sažela priču o legitimnim i konstitutivnim.
Željko Komšić je u Predsjedništvo BiH izabran kao manje zlo po Bosnu i Hercegovinu. Birali su ga da u krovnoj državnoj instituciji ne bi bilo 2:1 protiv BiH. Ne zato što je zlatni ljiljan, neki veliki politički mag, već isključivo zbog toga što je većina onih koji mu dadoše glas vjerovala da ne bi izdao Bosnu i Hercegovinu za kakvu se borio u ratu, građansko – demokratski uređenu državu.
No, Komšić je ipak izdao. Ne Hrvate, većini u hrvatskom narodu on nikada i nije predstavljao ništa. Što bi rekli, pomnožen s nulom. Komšić je zapravo primarno izdao ideju bosanskohercegovačkog čovjeka. Ideju koja mu je i dala tri mandata. Ideju koja jedina garantuje da ćemo nekada izaći iz plemenskih zajednica u civilizacijske tekovine.
Za razliku od nekih drugih u bh. političkoj jami, Komšićeve prljave rabote nije bilo potrebno posebno raskrinkavati. Apolitičan kao što jeste i naivan poput francuske sobarice, Komšić je u maksimalno tri poteza matirao sopstvenu politiku ali i ono malo političkog integriteta koje mu je ostalo. Istina, on je šahovsku partiju protiv sebe počeo prvom predajom u životu. Nosilac ordena za ratnu hrabrost i zasluge Željko Komšić olako se predao u rovovskoj borbi protiv Zlatka Lagumdžije. Tada se jasno moglo vidjeti koliki su Komšićevi dometi i da mu politička igra i diplomatija nisu neka snaga. Ostavio je SDP koji mu je dao sve.
I na ostavljanju nije stao. Osnovao je stranku Demokratska fronta i povrh svega dao joj svoje ime u nazivu. Nikada jasno nije definisan niti je to iz njegovih djela moguće vidjeti u kojem pravcu bi ta stranka mogla djelovati. Takvom političkom jedinicom upravljao je samostalno i svakim novim korakom priliku za veći uspjeh politike lijevo od centra svodio na minimum. A nekada je bio ljevičar nad ljevičarima.
Uspjesi, istina incidentni, vodili su zapravo put politike Željka Komšića ka konačnom kraju. Oko sebe je okupljao velike neznalice, malih dometa, velikih apetita. Bezuspješno ga je preostala ljevica u Bonsni i Hercegovini pokušavala vratiti u tekovine građanskog, koje je nekada i sam živio.
I onda je Komšić jedno jutro ustao nervozan, ljut na sebe do podne, na sve ostale od podne. Priključio se vještičjem savezu Petka 13. koji su predvodili SDA (konzervativno – desna) i SBB (ne zna se gdje su). Bio je to uvod u posljednju političku etapu koju će Željko Komšić trčati još nešto više od godinu dana, do novih Općih izbora.
A sve je moglo biti drugačije. Jer, nikada i niko od svih onih koji su za Komšića glasali nije to uradio da bi naštetio bosanskohercegovačkim Hrvatima. Suprotno tome, mnogi su očekivali da taj Komšić bude čvrsta nit koja će povezati Bošnjake i Hrvate u borbi da svaki građanin ima isto pravo, ma u kojoj županiji živio.
Od te borbe ostala je samo dublja podijeljenost između dva naroda. Podijeljenost nastala manipulacijama najpoznatijeg javno prodatog obraza vjerovatno u historiji ove zemlje.
Pokušavao se Komšić vaditi, a dublje je tonuo. U stilu svog novog političkog mecene iz Mehmeda Spahe, trudio se biti predsjednik jadničak, čija žena nema da plati neki medicinski pregled. Pa je onda iz jadnička skakao u ulogu heroja, lažno nas uvjeravajući da je Bosni i Hercegovini osigurao NATO. Trčao je pod skute SDA svaki put kada bi zagustilo. Prevario bivše drugove iz SDP-a i njihove partnere kada im je iza leđa srušio vlast u Kantonu Sarajevo. Pa opet nakon nekog vremena doživio težak udarac, kada su ga iz Kantona Sarajevo istjerali. Zbog toga mu se stranka počela osipati.
Stoga je sigurno da će Komšić ostati politički parazit koji je živio između ljevičara u pokušaju i manipulatora u odrastanju. Niti jedno niti drugo nije izveo da valja. Od ljevičara je na Komšiću ostala samo pokoja crvena košulja i Tito na zidu. Od manipulatora je ostao samo prazni megafon kroz koji jalovo prijeti, i poručuje da čuva obraz, a to radi samo da bi ga skupo prodao.
Od borca za Bosnu i Hercegovinu po principima evropskih i građanskih vrijednosti Željko Komšić ostao je i ostat će upamćen kao mali politički bager koji duboko podriva i rastura sve do čega se dohvati. Sve je pak moglo biti drugačije, samo da se Komšić nije odrekao sebe! Poslije glasanja nema kajanja.
Zato ćemo i mi i Komšić čekati oktobar naredne godine.
Do tada čuvajte prste i pazite kome vjerujete na obraz!
